hrvatski

Utjecaj traumatskih iskustava zlostavljanja na ponašanje i učenje djece

Cilj ovog rada je analizirati kako zlostavljanje izaziva promjene u mozgu i utječe na ponašanje i učenje djece. Visoke razine straha i intenzivnog stresa koje su posljedica kronične i/ili višestruke izloženosti djece zlostavljanju, rezultiraju povećanim razinama kortizola, koji se izlučuje pod utjecajem osovine hipotalamus-hipofiza-nadbubrežna žlijezda (HPA). U procesu koji se naziva toksični stres dolazi do poremećaja uspostavljanja sinaptičkih veza, što za posljedicu ima promjenu citoarhitektonike u ciljnim regijama (hipokampus, amigdala i prefrontalni korteks). U tim regijama mozga izostaje fiziološki proces migracije i integracije, te uspostava asocijativnih veza. Disfunkcija tih sustava i struktura negativno utječe na regulaciju emocionalnih reakcija, izaziva promjene u percepciji sebe i drugih te u razumijevanju i tumačenju događaja. Stoga su zlostavljana djece, u odnosu na svoje nezlostavljane vršnjake, u većem riziku za razvoj a) internaliziranih (povlačenje, depresivnost) i b) eksternaliziranih (ljutnja, impulzivnost, neprijateljstvo, agresivnost) problema u ponašanju. Rana traumatska iskustva zlostavljanja doprinose i negativnim ishodima u adolescenciji (neuspjeh i napuštanje škole, ovisnosti, rizično spolno ponašanje). Prepoznavanje procesa koji su u podlozi problema, omogućava učiteljima da razumiju ponašanje i razloge zbog kojih se pojavljuje, no da bi mogli kvalitetno pomoći ovoj skupini djece potrebne su im specifične kompetencije: a) prepoznavanja i reagiranja na individualne potrebe zlostavljanih učenika ; b) primjena specifičnih strategija poučavanja (strukturirana nastava, definiranje ciljeva i očekivanog ponašanja, primjereni zadaci s mogućnošću izbora, aktivno uključivanje učenika) c) dosljedno vođenje i proaktivan pristup, d) savjetovanje učenika i poticanje njihovog napretka i uspjeha.

zlostavljana djeca; promjene u CNS; problemi ponašanja; kompetencije učitelja

nije evidentirano