hrvatski

Književnost i odgoj u djelima Ivane Brlić Mažuranić

Ivana Brlić Mažuranić u hrvatskoj je dječjoj književnosti ostavila dubok trag svojim najuspjelijim djelima, Čudnovatim zgodama šegrta Hlapića (1913.) i Pričama iz davnine (1916.). No, manje je poznato da vlastito književno djelovanje započinje objavljivanjem dviju zbirki proze i poezije, Valjani i nevaljani (1902.) te Škola i praznici (1905.), koje svjesno namjenjuje djeci, najprije vlastitoj, a onda i ostaloj djeci. Pred kraj života spisateljica se ponovno vraća ovim zbirkama te sudjeluje u uređivanju zbirke proze i poezije Srce od licitara (1938.) koja je odabir radova iz prve dvije knjige. Iako su navedeni radovi od tadašnje književne kritike ocijenjeni vrlo pozitivno, jer su bili bolji od postojeće književne produkcije, kasniji su ih kritičari ocijenili kao slabije i neinventivne naglašavajući primarno njihovu pedagoško-didaktičnu funkciju. Imajući na umu poetiku hrvatske dječje književnosti s početka 20. stoljeća obilježenu primarno moralno–etičkom i didaktičnom prirodom te motivaciju autorice za započinjanje književnog djelovanja (poučiti vlastitu djecu svojim osobnim etičkim, moralnim i životnim načelima), u navedenim je zbirkama prisutna pedagoška namjena. No, detaljnija analiza ukazuje na činjenicu da njezino rano književno stvaralašto ima umjetničku vrijednost, iako ne doseže razinu njezinih najpoznatijih djela.

Ivana Brlić Mažuranić; Valjani i nevaljani; Škola i praznici; Srce od licitara; hrvatska dječja književnost

nije evidentirano