hrvatski

PAVLINSKI SAMOSTAN BLAŽENE DJEVICE MARIJE NA GARIĆU (MOSLAVAČKA GORA) I NJEGOVA ULOGA U REGIONALNOJ POVIJESTI

Pavlinski samostan Blažene Djevice Marije na Gariću (Moslavačka gora) najstariji je pavlinski samostan na tlu današnje Hrvatske. Već 1257. postoje indicije o postojanju nastambe pustinjaka na mjestu pavlinskog samostana na Moslavačkoj gori, a isti se izričito spominje 1273. godine. Samostan, kroz čije se spise može sagledati život ovog područja, bio je ujedno i najvažnija crkvena institucija na području komitata Garića, Gračenice i vlastelinstva Moslavine (dio današnje Moslavine), a do sredine 15. stoljeća i jedini samostan. Imao je podršku lokalnih posjednika te kraljevsku. Djelovao je kao locus credibilis, uživao veliki ugled, a služio je i kao mjesto za pohranu dragocjenosti. Djelovao je do osmanlijske najezde u 16. stoljeću, a danas ima najveći srednjovjekovni sačuvani, nažalost uglavnom neistraženi, arhiv među pavlinskim samostanima u Hrvatskoj jer su ga pavlini prije osmanlijskih naleta pohranili u lepoglavskom samostanu. Njegov arhiv dragocjen je za određivanje topografije i povijesti ovih krajeva. Najčešće se radi o darovnicama, tužbama i žalbama. No, unatoč velikom broju izvora, pavlinski samostani Blažene Djevice Marije na Moslavačkoj gori i njegova uloga u srednjovjekovnom razdoblju dosad su bili zapostavljeni. Tijekom gotovo 300 godina postojanja, od male i siromašne pustinjačke zajednice samostan je postao značajan feudalac s brojnim posjedima koji su obuhvaćali oranice, livade, šume, vinograde, ribnjake te mlinove. Isto su tako posjedovali i cijela sela te nekoliko kurija, a osim kmetova (jobagiona) imali su i različite sluge. Posjede su stjecali darovanjima, zakupom te kupnjom. Dokumenti o darovanju te spisi različitih provenijencija, pružaju uvid i u druge komponente života pavlina, a ne samo u njihove povlastice, darovnice i parnice. Parnice su uglavnom pokretali zbog smetanja posjeda, nepoštivanja oporuka, te raznih nasilja učinjenih njima i njihovim kmetovima. Ponekad su, također, pavlini te njihovi postupci bili predmet tužbe. Nisu živjeli povučeno i tijekom postojanja bili su u interakciji, osim s lokalnim stanovništvom i drugim pavlinskim samostanima, i sa svim segmentima društva, kako svjetovnog tako i crkvenog, sve do najviših crkvenih i svjetovnih instanci. Porastom njihovog ugleda imenovan je početkom 15. stoljeća garićki prior vikarom i vodio je brigu za još nekoliko slavonskih pavlinskih samostana. U samostanu je živjelo 18, a možda čak i 24 redovnika. Crkva Majke Božje Garićke mjesto je hodočašća, osobito na marijanske blagdane. Osim matične crkve, brinuli su se za bar još jednu kapelu. Arheološka istraživanja samostana započela su konačno 2009. godine i već nakon dvije sezone istraživanja došlo je do iznenađujućih otkrića. Nakon potpune arheološke istraženosti ovog lokaliteta, kao i lokaliteta ostalih pavlinskih samostana u Slavoniji i novih, na analizi izvora utemeljenih povijesnih monografija pojedinih pavlinskih samostana, moći će se revidirati i nadopuniti donešeni zaključci o pavlinskom samostanu Blažene Djevice Marije na Gariću. Osim toga, spisi u arhivi garićkog pavlinskog samostana pružaju još mnoštvo podataka iskoristivih za nova istraživanja, kao što su demografska istraživanja ovog prostora, genealogije plemićkih obitelji, povijest crkve i župa, gospodarska povijest, ali i povijest svakodnevice, ne samo moslavačkog kraja, već i cijelog prostora na kojem su garićki pavlini djelovali i na koji se isprave u njihovoj arhivi odnose.

pavlinski samostan BDM na Gariću; pavlini; samostani; Moslavina; srednji vijek; posjedi; sporovi; crkvena povijest; kasnosrednjovjekovna Slavonija

nije evidentirano