hrvatski

Sloboda kretanja sportaša i posebnost njihovog radnopravnog statusa u Europskoj uniji

Doktorska disertacija usredotočuje se na analizu specifičnosti radnopravnog statusa profesionalnih sportaša u kontekstu ostvarivanja prava koja proizlaze iz gospodarskih sloboda Europske unije, konkretnije slobode kretanja radnika i slobode pružanja usluga. Doktorsko istraživanje temelji se na tezi da radnopravni odnos sportaša u okviru EU i proklamiranih sloboda kretanja predstavlja posebnu kategoriju sui generis odnosa s obzirom na različiti status profesionalnih sportaša u momčadskim sportovima, profesionalnih sportaša u pojedinačnim sportovima i sportaša amatera. U radu podijeljenom u pet tematskih cjelina, autor je prvotno dao svojevrsni uvod u europsko pravo, njegove izvore i načela, a poseban naglasak stavlja se na sudsku praksu Europskog suda. U kontekstu postavljenih hipoteza, detaljno je analizirao Unutarnje tržište EU, te razradio temeljne gospodarske slobode, poglavito slobodu kretanja radnika. Institutima izravnog učinka i zabrane diskriminacije daje se temelj za shvaćanje i kritičko promišljanje sportskih pravila. U drugome dijelu rada autor je analizirao područje sporta kao specifične grane gospodarstva. Definirao je sportsko pravo kao novu granu prava, koja je u EU dostigla možda svoj najjasniji oblik zahvaljujući ne tako opsežnoj, koliko značajnoj sudskoj praksi Europskog suda, praksi Europske komisije, ali i mnogobrojnim izvorima sekundarnog prava EU. Stupanjem na snagu Lisabonskog ugovora, sport je svoje mjesto pronašao i u primarnom pravu EU, što dokazuje tvrdnju sve snažnijeg prožimanja sporta i europskoga prava, osobito u kontekstu radnopravnog statusa sportaša. Osim raščlambe dva modela sporta, europskoga i sjevernoameričkoga, bitnih zbog shvaćanja njihovih različitosti, ali i tendencija sve višeg približavanja, naglasak se stavlja na ostvarenje načela autonomije sportskih udruženja. Upravo se načelo autonomije sportskih udruženja najčešće koristilo kao temelj, tzv. „sportskog izuzetka“, odnosno težnji da sport vežu pravila drugačija od onih koja vrijede za druga područja gospodarstva. Nezaobilazan izvor čini i praksa Međunarodnog arbitražnog suda za sport (CAS, TAR) zbog toga što se pred navedenim arbitražnim sudom odlučivalo o određenim bitnim elementima radnog odnosa u ugovorima o radu profesionalnih sportaša, primjerice načina utvrđivanja naknade štete radi otkaza ugovora o radu od strane radnika, sportaša. Analiziraju se odluke u predmetima Webster, Mexès, De Sanctis te El Hadary. Treći dio rada sadrži odnos sporta i unutarnjeg tržišta EU. Osim mnogobrojnih pravnih izvora, poseban je naglasak na analizi svih odluka Europskog suda u kontekstu sporta. Analizirane su odluke koje se odnose na zabranu diskriminacije temeljenu na državljanstvu (Walrave i Koch te Donà v Mantero), slobodu kretanja radnika građana EU (Heylens, Bosman, Lehtonen te Bernard) i građana trećih država koje imaju zaključene sporazume s EU i državama članicama (Kolpak, Simutenkov te Kahveci). Zaključno se analiziraju odluke koje se odnose na gospodarsku slobodu pružanja usluga (Deliège). Kako bi se sagledala specifičnost sporta, autor u radu osim odluka Europske komisije analizira i sudsku praksu Europskog suda u području tržišnog natjecanja i to odluke Meca-Medina, Piau te Charleroi i G14. U četvrtom dijelu rada autor analizira utjecaj autonomnih pravila sportskih udruženja na tržište rada profesionalnih sportaša. Naglasak se stavlja na pravila o transferima i nacionalnim kvotama, o kojima je Europski sud odlučivao u predmetu Bosman ; na pravila koja utječu na slobodu kretanja mladih profesionalnih sportaša iz predmeta Bernard ; te na novo uvedena pravila o igračima usavršavanim u domaćoj sredini „home-grown players“ koja se nakon uvođenja u europska nogometna natjecanja sada uvode i pravilima nacionalnih nogometnih saveza. Navedena pravila osim što značajno utječu na tržište rada profesionalnih sportaša tako da bitno umanjuju njihova prava na slobodu kretanja i traženja zaposlenja u drugoj državi članici, ne ostvaruju ciljeve kojima teže i nisu usklađena s načelom proporcionalnosti. To je potvrđeno statističkim podatcima koji ukazuju na pad broja mladih igrača usavršavanih u klubovima, unatoč sve većoj raširenosti autonomnih sportskih pravila o „home-grown players“. Autor u radu iznosi alternative navedenim pravilima, poput sjevernoameričkoga modela sustava ograničenja iznosa plaća „salary cap“, odnosno sustava koji nagrađuje klubove koji ulažu u mlade igrače iz sredstava ostvarenih televizijskim i marketinškim pravima. Alternativni prijedlozi svakako mogu pomoći u održavanju financijske stabilnosti klubova, što je danas jedan od velikih problema u europskom sportu, pogotovo u nogometu. U posljednjem dijelu rada autor komparativnopravno analizira radnopravno zakonodavstvo Italije, Savezne Republike Njemačke i Ujedinjenog Kraljevstva kao država članica EU i država snažnoga sportskog pokreta. Analizirane su i Sjedinjene Američke Države zbog usporedbe radnopravnog uređenja što je bitno uslijed, kako je prethodno rečeno sve snažnijeg utjecaja sjevernoameričkog modela sporta u EU. Posljednju grupu komparativnog prikaza čine Slovenija i Hrvatska. Slovenija je iznimno značajna kao država članica EU, ali i država s velikim dodirnim točkama s Hrvatskom u radnopravnom uređenju i odnosu spram profesionalnih sportaša. Analiziraju se heteronomni i autonomni izvori radnoga prava u kontekstu odnosa profesionalnih sportaša i klubova. Kao model uzet je nogomet jer je isti najdetaljnije reguliran kroz izvore europskog prava, te ga je najlakše analizirati i izvući zaključke koji se onda mogu primijeniti na druge profesionalne momčadske sportove. U socijalnom dijalogu autor prepoznaje sredstvo rješavanja otvorenih pitanja kako u odnosima sportaši - klubovi - savezi, tako i u odnosu sportski savezi - EU, osobito ako se uzme u obzir činjenica da upravo EU snažno potiče socijalni dijalog jer se njime upravo sudionicima tog odnosa daje prilika da neposredno sudjeluju u odlučivanju, a Europska komisija preuzima uloga koordinatora u tom postupku. Doktorska disertacija pod naslovom „Sloboda kretanja sportaša i specifičnost njihovog radnopravnog statusa u Europskoj uniji“ prema autorovu saznanju prvi je model znanstvenog istraživanja koji prožima europsko, radno i sportsko pravo, komparativnopravnom metodom analize radnopravnih zakonodavstava, pravnih izvora na razini EU, analizom sudske prakse Europskog suda, Međunarodnog arbitražnog suda za sport (CAS, TAR) te redovnih i arbitražnih nacionalnih sudova. Specifičnost radnopravnog statusa profesionalnih sportaša ogleda se u činjenici da profesionalni sportaši u momčadskim sportovima predstavljaju sui generis vrstu radnika u radnopravnom odnosu subordinacije, dok profesionalni sportaši u pojedinačnim sportovima predstavljaju osobe izvan odnosa subordinacije, odnosno osobe pružatelje sportskih usluga.

sport; EU; radnopravni odnos; sportska udruženja; pravila; sportaši-radnici; subordinirani odnos; autonomni odnos; amateri; Slovenija i Hrvatska.

nije evidentirano