hrvatski

OPIS ATRIBUTA U HRVATSKIM GRAMATIKAMA OD POČETAKA DO KRAJA 19. STOLJEĆA

Tema je rada opis sintaktičke kategorije atributa u hrvatskim tiskanim gramatikama štokavske osnovice od Bartola Kašića (1604.) do Adolfa Vebera Tkalčevića (1859.). U uvodnom se dijelu obrazlažu ciljevi rada te osnovna metodološka načela ovoga istraživanja, u kojima se navode razlozi za izbor teme, osnovna terminologija i temeljni korpus u analizi, u vezi s kojim se dodatno objašnjavaju razlozi uključivanja i latinskih franjevačkih gramatika 18. st. kao zasebnoga potkorpusa istraživanja. Drugo se poglavlje u radu bavi opisom atributa u suvremenoj jezikoslovnoj kroatistici. Atribut se promatra iz dva u novijem hrvatskom jezikoslovlju relevantna pristupa: prvi, koji zastupa generativna gramatika, koja nastanak atributa tumači preoblikom atribucije, i drugi, koji svoje uporište nalazi u gramatici zavisnosti, odnosno koji sintaktički opis gradi s posebnim obzirom na sastavnice (tagmeme) spoja riječi (sintagmema). Kao primjer se atributnoga spoja riječi donosi kratak prikaz opisa odnosa posvojnosti, koji će se promatrati i u analizi opisa atributa. U središnjem se poglavlju rada analizira opis atributa u sedam kronološki navedenih gramatika u kojima se, neposredno ili posredno, opisuje hrvatski jezik štokavske osnovice. Riječ je o gramatikama koje su sinkronijski i dijakronijski relevantne za hrvatsku povijesnu sintaksu. Na temelju se analize opisa atributa potvrđuje da je riječ o složenoj sintaktičkoj kategoriji s obzirom na brojne načine njezina izricanja, koja svoj eksplicitan opis dobiva tek sredinom 19. st. S druge strane, sličnost u ranijim opisima atributa (a s tim u vezi i izricanja posvojnosti) svjedoče o težnji normiranju relativno stabilnoga uzusa hrvatskoga (štokavskoga) književnog jezika.

atribut; atribucija; sintaksa; predstandardizacija; standardizacija; franjevci Bosne Srebrene; štokavski književni jezik; hrvatski jezik

nije evidentirano