hrvatski

“Crkvena šutnja” u vrijeme Hrvatskoga proljeća?

Temeljem analize sadržaja pisanja hrvatskih i jugoslavenskih tiskovina: crkvenih (Glasa Koncila), ali i državnih (Vjesnika) i partijskih (Komunista), autor nastoji dati okvirnu sliku socioreligijskoga stanja u hrvatskome društvu sedamdesetih godina 20. stoljeća i (pro)naći odgovor na pitanje: je li se, i ako jest, zašto je se Crkva u Hrvata “držala pasivno” za vrijeme Hrvatskoga proljeća? Jesu li u pitanju bili, kako navodi F. Franić (CuS, 1996:370), 1) strah od ponovnih progona od ondašnjih socijalističkih (komunističkih) vlasti, 2) želja Crkve da bude uspješni “tajni”, a ne neuspješni “javni protivnik” boljševičkog sustava, 3) težnja da se sjemeništarci, bogoslovi i svećenici ne uvuku u studentske demonstracije kako bi ih se sačuvalo od progona, ili je pak u pitanju bila 4) ne samo procjena nego i upoznatost vrha Katoličke crkve da je u ondašnjim prilikama bilo nemoguće ostvariti ideje koje su postavljali hrvatski sveučilištarci, radništvo i seljaštvo? Ako je to tako, zašto onda Crkva nije djelovala hrabro, proročki, bez sebičnih kalkulacija? Ili njezina upozorenja nitko nije slušao?

Hrvatsko proljeće, Katolička crkva, Glas Koncila, Papa Pavao VI., J . B. Tito, hrvatski patriotizam (nacionalizam)

nije evidentirano