hrvatski

Ekstradicija ratnih zločinaca. Prema dokumentima Državne/zemaljskih komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača

Pitanje sankcioniranja ratnih zločina postavljeno je još za vrijeme trajanja ratnih operacija Drugoga svjetskoga rata. Načelni dogovori postignuti su na Moskovskoj i Teheranskoj konferenciji te konferencijama u Jalti i Potsdamu. Kako su ti dogovori zaživjeli djelomično svjedoče i dokumenti Državne/Zemaljskih komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača koje su osnovane kao jedan od istražnih organa nove vlasti u Jugoslaviji nakon rata. Oni svjedoče o zadacima koji su postavljeni pred komisije, konkretno ovdje se radi o najvažnijem izvršnom zadatku koji se odnosio na pitanje izručenja ratnih zločinaca i njegovu provedbu. Na ukupne rezultate značajno je utjecao manjak djelatnika i stručnog osoblja, nedostatak materijalnih sredstava. Osim toga uočena su neujednačena mjerila prema kojima se utvrđivala krivica te je nerijetko unošen i politički subjektivizam. U prilog tome govori i činjenica da je u to doba pravni sustav bio tek u nastajanju, a pitanje normiranja krivičnog zakonodavstva bilo je tek fragmentarno riješeno. Sveukupni međunarodni odnosi nisu bili poticajni, a Zapadni saveznici bili su podosta skeptični prema “pravdi prvog naleta”, pritom ne ispuštajući iz vida globalne, geostrateške interese i planove.

Državna (Zemaljska) komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača; izručenja; ratni zločinci; Ujedinjeni narodi; Zapadni saveznici

--