hrvatski

MINERALOŠKO-PETROLOŠKO-GEOLOŠKI ASPEKT STIJENSKOG SUPSTRATA ISTRE, PRIMORJA I DALMACIJE

Planinski lanac nazvan po planini Dinari proteže se od Alpa do Albanije, što je oko 600 kilometara, gdje se dalje nadovezuju Albanidi i Helenidi, koji se zatim nastavljaju prema Maloj Aziji. Hrvatski dio Jadranske obale s otocima pripada zoni vanjskih Dinarida, monotone je građe, najvećim dijelom izgrađen iz karbonatnih stijena na kojima je bio moguć razvoj krškog reljefa, pa se stoga naziva i zonom visokog krša. Debljina sedimenata koji ga grade, kada bismo ih poslagali jedne povrh drugih redoslijedom kojim su nastajali, iznosila bi više od 8 kilometara. Većinu toga slijeda čine karbonatne stijene – vapnenci i dolomiti, odnosno njihovi “derivati” karbonatne breče i konglomerati, a samo u najstarijim i najmlađim članovima ima terigenih siliciklastičnih sedimenata. Najstariji među njima, koji su nastajali u razdoblju od karbona do srednjeg trijasa (prije više od 300 mil. g. pa do 228 mil. g) obilježavaju svijet kada nije bilo kontinenata kakve danas poznajemo, kao niti današnjih mora koja ih okružuju. Od karbona do srednjeg trijasa to su bili rubni dijelovi Gondwane, (odnosno dijela superkontinenta Pangee od kojega je nastala Gondwana), a gotovo 150 milijuna godina, sve do kraja krede, sedimentacija se odvijala na plitkoj karbonatnoj platformi, okruženoj oceanom nazvanim Tethys (ili Tetija) odvojeno od kopnenih utjecaja. Sedimentacijski okoliši su bili slični onima koji danas vladaju na Bahamima. U našem slučaju bilo je to područje koje je danas dugačko blizu 700 km i široko od 80 do preko 200 km, a proteže se od Soče, odnosno Julijskih Alpa, pa preko Crne Gore završavajući u Albaniji, pružanja paralelnog današnjem dinarskom pravcu. Najveći dio stijena koje grade vanjske Dinaride taložen je u plitkomorskim okolišima, uz povremeno lokalno kratkotrajno izronjavanje. Tektonski pokreti krajem krede i početkom paleogena postupno su doveli do izdizanja i dezintegracije karbonatne platforme, pa u paleogenu počinje trošenje tih novih kopnenih prostora i odlaganje tako nastalog klastičnog materijala dijelom u zatvorenim plitkim marinskim pa i kopnenim kopnenim okolišima, dijelom u fliškim bazenima, a samo dio je taložen u okolišu otvorenog mora. Stijene Jadranske obale, otoka i neposrednog zaleđa, do kuda dopire izraženiji mediteranski klimatski utjecaj nastale su najvećim dijelom u okviru, čak i geološki gledano, dugovječne mezozojske karbonatne platforme. Režim karbonatne platforme, plitkog i toplog mora, postojao je već u gornjem trijasu, na rubnim dijelovima gondvanskog dijela Pangee, a nastavio se na Jadranskoj mikroploči koja je postala zasebna jedinica u donjoj juri i trajao je još do kraja krede, sve u svemu oko 150 milijuna godina. Taj prostor plitkomorkog okoliša kroz čitav mezozoik vrlo polagano tone, a istovremeno se odvija intenzivna karbonatna sedimentacija najvećim dijelom kao rezultat biološke produkcije morskih organizama sa karbonatnim kućicama ili karbonatnim skeletom, te vapnenačkih algi. U takvom ponirućem okolišu mjestimice su rasli i grebeni brzinom koju je diktiralo tonjenje. Ova enormna bioprodukcija kroz dugo geološko razdoblje vezala je goleme količine CO2. Ako pogledamo da je samo površina jadranske karbonatne platforme otprilike 100.000 km2, a debljina karbonatnih stijena oko 6 km, to iznosi približno 600.000 km3, odnosno 1.600.000 milijardi tona karbonata.To znači da već tu leži zarobljeno, odnosno da je stavljeno van prometa oko 700.000 milijardi tona CO2, vezanog iz atmosfere (danas poznatog kao staklenički plin), što bi mogao biti dio uvoda u globalno zahlađenje koje je nastupilo nakon krede. Zastupljenost stijena iz drugih geoloških razdoblja na području jadranskih otoka i uskog priobalja znatno je manji, a udio nekarbonatnih stijena je zanemariv i u ovom prikazu biti će spomenute samo radi razumijevanja cijelovitije slike ili pak kao kuriozitet.

stratigrafsko-litološki stup, stratigrafski članovi, litološki tipovi

Knjiga je pripremljena dvojezično, na hrvatskom i engleskom jeziku.