Dubrovnik nakon pada Republike (1808.-1848.) (CROSBI ID 759)
Autorska knjiga | monografija (znanstvena)
Podaci o odgovornosti
Ćosić, Stjepan
Vekarić, Nenad ; Stipetić, Vladimir
hrvatski
Dubrovnik nakon pada Republike (1808.-1848.)
Prvu polovicu 19. stoljeća u europskim je okvirima obiljeila radikalna drutvena preobrazba kojom je započela povijest suvremene građanske epohe. Nakon iscrpljujućih Napoleonovih ratova, u većem dijelu Europe, unatoč restauraciji i apsolutizmu, osnaena su osnovna demokratska načela utemeljena na pravnoj jednakosti i proklamiranim ciljevima građanskog drutva. Demokratski procesi, oivljeni revolucinarnim gibanjima dvadesetih i tridesetih godina, kulminirali su općeeuropskim previranjima 1848. Tehnoloka i proizvodna revolucija, demografska eksplozija i rast agrarne proizvodnje pojačali su učinke drutvenih promjena, a uslijedio je i značajan obrat u političkoj teoriji i praksi. Načelo monarhističkog legaliteta postupno je zamijenjeno raznim oblicima konzervativizma. S druge strane, liberalizam je postao ideolokom osnovicom svih političkih struja koje su teile promjenama. Najzad, irenje i jačanje nacionalnog načela u liberalnom je kontekstu svojom integracijskom snagom teilo ukidanju teritorijalne i etničke rascjepkanosti, stvarajući tako i novu dimenziju sukoba velesila oko podjele utjecajnih sfera. Dubrovačko područje, poput hrvatskog prostora u cjelini, nije ovim procesima zahvaćeno intenzitetom karakterističnim za zapadnoeuropske zemlje. Ipak, globalna zbivanja odrazila su se donekle i na području bive Republike, koje u drutvenom pogledu jo uvijek nije bilo spremno za unutarnje političke promjene. Slijedom zbivanja u Europi, te su promjene dole izvana, praćene svim negativnim posljedicama ratnih zbivanja u doba Napoleonovih ratova. Brza preobrazba političke i gospodarske strukture te razvojni diskontinuitet kao posljedica tih procesa doveli su do gubitka političke samostalnosti, gospodarskog sloma i raspada stare drutvene strukture, označivi tako posve nove okvire dubrovačke povijesti u prvoj polovici 19. stoljeća. Periodizacija dubrovačke povijesti nakon pada Republike uvjetovana je nizom institucionalnih i političkih promjena. Trenutak francuskog ukinuća Dubrovačke Republike 1808. uistinu je označio povijesnu prekretnicu. U formalnom smislu, tada nestaje dugotrajna drutvena, politička i gospodarska struktura koja je je stoljećima nastajala u okvirima Starog poretka. Dramatično razdoblje francuske uprave odvijalo se u dvije etape. Tijekom 1808. i 1809. ustrojena je i učvrćena nova vlast, iako se sudbina ukinute Republike jo uvijek činila neizvjesnom. U drugoj etapi, od 1809. do 1814., dubrovačko je područje uključeno u sastav Ilirskih Pokrajina. Tada se po prvi put djelomično uvode osnovna načela građanskog zakonodavstva te dolazi do formalnog prekida s aristokratskim i stalekim poretkom. Taj je proces praćen brzim gospodarskim slomom izazvanim unitenjem trgovačke flote, glavne okosnice dubrovačkog gospodarstva. Duboki drutveni rascjep prouzročio je propadanje plemstva i starih građanskih rodova čija je drutvena pozicija bila tijesno vezana za opstojnost Republike. Značaj nastalih promjena moguće je ispravno predočiti samo u svjetlu činjenice da se na teritoriju Dubrovačke Republike tijekom stoljeća oblikovao zaseban drutveni poredak s vlastitim obiljejima. Dakle, u slučaju pada Republike nije riječ samo o ukinuću suvereniteta i aristokratskog oblika vlasti koji je, uostalom, djelomično nastavio egzistirati, nego i o nestanku čitavog jednog drutvenog sustava s viestoljetnim sadrajima i odrednicama, čime se Dubrovnik bitno razlikovao od susjednog prostora. Iz te perspektive postaju jasnije sve posebnosti koje su karakteristične za političku povijest i mentalitet dubrovačkog drutva tijekom 19. stoljeća. Upravni eksperimenti, necjelovitost započetih građanskih reformi, te brojni nameti i katastrofalna gospodarska situacija u svim su slojevima dubrovačkog drutva prouzročili nezadovoljstvo francuskom vlaću. Usprkos tome, relativno kratkotrajna estogodinja vladavina Frančeza svojim je drutvenim učincima na različit način ostala duboko ukorijenjena u svijesti dubrovačkog stanovnitva. Nada u obnovu Republike, koja se kod vlastele i manjeg broja građana rasplamsala tijekom zakanjelog protufrancuskog ustanka 1813./14., potpuno je skrena brutalnim austrijskim postupcima u dvogodinjem razdoblju privremene uprave - Intendance (1814.-1816.). Međunarodna politička situacija nije doputala obnovu Republike, a u samom Gradu nije se uspjela uobličiti nova integracijska ideja ni drutvena snaga koja bi je mogla provesti. Austrijska vlast je i formalno provedena zaključcima Bečkoga kongresa 1815., a njezino administrativno učvrćivanje potrajalo je od 1817. do 1822. Kao sredite jednog od okruga Kraljevine Dalmacije, Dubrovnik tada ulazi u trajnu političku vezu s Habsburkom Monarhijom. Tijekom razdoblja apsolutizma slijedi konačan i ubrzan raspad stare drutvene strukture. Dio plemstva iseljava a dio prihvaća zbilju građanskog drutva, mijeajući se obiteljskim vezama s imovinski i financijski moćnijim pučanima, iveći uglavnom od preostalih zemljinih prihoda, administrativnih i vojnih slubi. Time je vlastela i formalno gubila statusne odlike nobiliteta, strogo određene Statutom i drugim zakonima ukinute Republike. Identičan proces uočljiv je kod najuglednijih građanskih skupina, Antunina i Lazarina, čiji je drutveni poloaj bio izravno vezan za opstojnost aristokratskog sustava. Gubeći prijanji značaj, katolička je crkva također proivljavala krizno razdoblje. Dubrovačka nadbiskupija ostala je bez većine zemljinih posjeda jo u doba francuske uprave. Poslije crkvene reorganizacije 1828., veliki dio crkvenih dobara i zaklada austrijska vlast definitivno je pripojila dravnom posjedu. Stonska biskupija je ukinuta, a Dubrovačka nadbiskupija svedena na rang biskupije podređene dalmatinskoj metropoliji u Zadru. Zbog unitenog gospodarstva, nedostatka kapitala i perifernog značenja koje je čitavo područje dobilo u habsburkom političkom i gospodarskom sklopu, novi građanski sloj oblikovao se sporo. Zemlja je jo uvijek većim dijelom bila u vlasnitvu plemstva, ali se od početka 19. st. kao zemljoposjednici sve vie javljaju pučani i poneki seljaci, koji su novac stekli trgovinom i pomorstvom. Kupnjom zemljoposjeda, u razdoblju ukinuća institucije fideikomisa (1811.-1817.), oni su povećali svoju imovinu na račun vlastele. Novi vlasnici i poduzetnici, u sprezi s gradskom inteligencijom slobodnih zanimanja, predstavljali su raznoliki supstrat suvremenog građanstva. Ostalo gradsko stanovnitvo činili su sitni trgovci, obrtnici, mornari, ribari, manualni radnici i gradska sirotinja. U malim urbanim sreditima na području Dubrovačkog okruga, Cavtatu i Orebiću, te donekle u Stonu i Slanome, kao i u samome Gradu, otprije su postojali manji krugovi brodovlasnika i poduzetnika. Usprkos nepomorskoj austrijskoj orijentaciji, oni su se ilavo odravali poslujući na Jadranu i Sredozemlju. Tako je dubrovačko pomorstvo ipak zadralo osnovu za bri razvitak, koji je uslijedio u drugoj polovici stoljeća. Ovisni o konjunkturi pomorskog trita, pomorski orijentirani poduzetnici sve su vie ulagali svoj novac u zemlju, zadravajući pritom klasičnu ulogu zemljovlasnika prema zakupnicima - seljacima bezemljaima. Stoga su zemljini odnosi i dalje ostali osnovni drutveni problem. Uvođenjem austrijskog Općeg građanskog zakonika 1816., derogirani su svi zakoni bive Republike, ali je pitanje zemljinih obveza i dalje ostalo otvoreno i rjeavalo se kao privatnopravni ugovorni spor na razini upravne, a ne sudbene vlasti. To je generiralo trajnu napetost u odnosima zemljovlasnika i seljaka kao najbrojnijeg drutvenog sloja. Zbog bojazni od političkog nezadovoljstva i oivljavanja republikanskih tradicija, austrijske su vlasti postupale na dubrovačkom području znatno blae nego u ostalim djelovima Dalmacije. Pored podravanja starih, specifično dubrovačkih zemljinih odnosa, Habsburka je Monarhija nizom dravnih mjera i povlastica, poput podjele mirovina i dravnih sinekura i viegodinjeg oslobađanja od poreza i vojne obveze, nastojala pridobiti preostalu vlastelu, staro građanstvo i seljatvo te tako pacificirati čitavo područje. U političkom, upravnom i vojnostrategijskom smislu Grad je zadrao stanovitu vanost. Uz Okruno poglavarstvo, političku preturu, općinsku upravu, prvostupanjski sud i gimnaziju, u Dubrovniku je, zbog strategijskih razloga, bila smjetena jaka vojna posada, a vojska je zauzela, popravila i dogradila sve francuske utvrde, posebno Fort Impérial. Politički značaj davalo je Gradu i nekoliko stranih konzularnih predstavnika, posebice ruski i engleski, koji su razvili značajnu diplomatsku djelatnost. Uz proizvodnju ulja i vina, skromni gospodarski dosezi temeljili su se na ponovnom oivljavanju pomorstva i kopnene trgovine s turskim zaleđem. Nekoliko prerađivačkih radionica manufakturnog karaktera, koje u to doba rade u Dubrovniku, ne mogu se dovesti u vezu s industrijskom revolucijom u zapadnoeuropskim zemljama. Dubrovnik je, kao i čitava Dalmacija, u prethodnom razdoblju ivio ponajvie od tranzitne trgovine i brodarstva. Primarna poljodjelska i prerađivačka proizvodnja bila je nedostatna, a do povećanja nije moglo doći ni pod novom vlaću, jer su nedostajali ključni elementi razvitka: prirodni resursi, kapital i trite. Dravne gospodrske mjere bile su krajnje restriktivne i nepoticajne. U sklopu zastarjele austrijske merkantilističke politike s visokim carinama i orijentacijom na izvoznu trgovinu preko podunavskoga bazena, junohrvatski krajevi ostali su potpuno izolirani. Niz epidemija i nerodica, te uvođenje zemljinog poreza 1842. jo su vie pogorali postojeće stanje. Samo je postupno oivljavanje pomorstva i tranzitne trgovine tijekom četrdesetih godina i dalje činilo Dubrovnik vanim sreditem u dalmatinskim okvirima. U duhovnom ozračju ranog romantizma, predodba ukinute Republike za dio politički aktivnog stanovnitva poprimila je idealni karakter, pridonoseći bijegu od krute apsolutističke stvarnosti. Međutim, ta se ideja u integracijskom smislu nije mogla oivotvoriti, pa su je postupno zamijenili suvremeni oblici etničke i nacionalne identifikacije. Političko, gospodarsko i drutveno mrtvilo, izazvano izolacijom i apsolutističkim centralizmom, povremeno je ipak prekidano kulturnim događajima, poput Martecchinijevih izdanjâ Gundulića i drugih dubrovačkih pjesnika na hrvatskom i talijanskom jeziku tijekom dvadesetih i tridesetih godina. Rad na izdavačkom polju okrunjen je 1841. enciklopedijskim izdanjem Galleria degli Ragusei illustri. Zahvaljujući svojoj bogatoj tradiciji, Dubrovnik je kao kulturno i političko sredite u hrvatskim okvirima zadrao iri značaj, o čemu svjedoči tadanje djelovanje niza vrsnih slikara, jezikoslovaca, knjievnika i intelektualaca. Na temelju dubrovačke jezične tradicije i svijesti o kulturnom jedinstvu hrvatskog priobalja, preporodne ideje ilirizma odmah su nale odjeka u Dubrovniku, kao to su odatle snano djelovale na sredite pokreta u Zagrebu. Starija dubrovačka knjievnost i jezično nasljeđe bili su jedan od glavnih oslonaca cjelokupnog preporoda. Veze Dubrovnika i Zagreba učvrćene su brojnim osobnim kontaktima, dopisivanjem i hodočaćima preporodnih vođa. Dubrovački krug hrvatskih iliraca, bez obzira na prisutnost nejasne i iroke slovinske političke ideje, posebno se isticao zrelom artikulacijom narodnih interesa, a suradnjom u preporodnim glasilima, ponajvie u Danici i Zori Dalmatinskoj, afirmirao se veliki broj dubrovačkih preporoditelja i kasnijih istaknutih narodnjaka. Jasna politička svijest dubrovačkog preporodnog kruga očitovala se odlučnim shvaćanjem o neophodnoj potrebi ujedinjenja hrvatskih zemalja i postupnim prihvaćanjem hrvatskog imena. Sličan su stav 1848. godine izraavali čak i predstavnici zvaničnih općinskih vlasti na dubrovačkome području. Zbog drutvenih okolnosti u razdoblju apsolutizma, mnoge pojave političkog ivota počele su se očitovati tek proglaenjem ustavnosti 1848. Četrdesetosmaka zbivanja sazrijevala su upravo tijekom prethodnih desetljeća, pa stoga i dubrovačke događaje te godine treba promatrati u slijedu promjena koje su započele slomom Republike 1808. Oduevljenje padom apsolutizma, u Dubrovniku je, kao i u čitavoj Dalmaciji, pratilo pitanje sjedinjenja s Hrvatskom, a kao odjek liberalnih ideja tada su se ponovno nametnuli zemljini problemi i pitanje građanskih sloboda. Osobito vaan čimbenik četrdesetosmakih gibanja bilo je izraavanje nacionalnih tenji i interesa, pa su u tom kratkom razdoblju pokrenuta dva lista s preteno demokratskom i nacionalnom tematikom, koja otad postaje glavnom temom političkih odnosa. Relativna otvorenost granice, mogućnost stjecanja dravljanstva, neimatina i epidemije u zaleđu uvjetovali su proces doseljavanja stanovnitva s područja istočne Hercegovine. eleći proiriti svoj utjecaj na osmanskom teritoriju, Austrija je po prvi put dopustila doseljavanje i pravoslavnim doseljenicima, koji su tijekom prve polovice stoljeća svoje konfesionalno zajednitvo pretočili u izraziti srpski nacionalni osjećaj. Istodobnim procesom hrvatske nacionalne integracije, poglavito na kulturnom i knjievnom planu u okvirima ilirizma, otvorio se i problem nacionalnih odnosa. Iako su u drugim hrvatskim krajevima ti odnosi tijekom 1848. uglavnom bili usklađeni, u Dubrovniku upravo tada dolazi do prvih oblika ideoloki sloenije nacionalne diferencijacije. U tom je pogledu bilo pesudno irenje Karadićeve ideje jezičnog srpstva, propagandističko djelovanje ruskog konzula i pravoslavnog paroha u Gradu, kao i materijalno uzdizanje novodoseljenih pravoslavnih trgovaca i poduzetnika. Već 1848. razvijaju se u Dubrovniku dva nacionalno-preporodna kruga. Ideologija hrvatskog kruga dubrovačkih iliraca, listom predstavnika gradske inteligencije i aristokracije, jasno se očituje u dubrovačkim četrdesetosmakim glasilima Rimembranze dela settimana i L'Avvenire. Za razliku od dotadanjih, uglavnom kulturnojezičnih tema, ustavnost i sloboda tiska omogućili su i očitovanje političkih zahtjeva dubrovačkih narodnjaka. Osobito su napisi u LAvvenire bili u skladu s općehrvatskim tenjama za ujedinjenjem. Zbog nedostatka etničke osnove, ali potican brojnim vanjskim faktorima, srpski je nacionalni program naao uporite u nekolicini ideologa srbokatoličke ideje. U toj fazi ni sami prvi Srbi katolici nisu jasno lučili srpstvo od slovinske tradicije, eleći ga kao političku novost proiriti na dubrovački i dalmatinski prostor. Na temelju pragmatizma i političkih ciljeva Srba u Habsburkoj Monarhiji, predstavnici srbokatoličke ideje u četrdesetosmakom su razdoblju zagovarali ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom da bi u kasnijoj fazi, kao instrumentalizirani predstavnici velikosrpske ideologije, potpuno negirali hrvatstvo Dubrovnika. Nestalna, raznorodna, umjetno stvorena i ovisna skupina srbokatolika nije, pogotovo u početku, mogla postići iri utjecaj. Zanemarivi negativne posljedice, koje su uostalom plod irih povijesnih procesa, u prvim desetljećima austrijske uprave oivljene su i jo vie ojačane duhovne i političke spone hrvatskog sjevera s Dubrovnikom. Pozitivna, latentna dimenzija austrijskog priključenja pokazala se tijekom dugotrajnog procesa nacionalne i teritorijalne integracije hrvatskog naroda, kako tijekom ilirskoga pokreta u prvoj polovici stoljeća, tako i kasnije, u vrijeme zrelog razdoblja političke borbe.
Dubrovnik; francuska uprava; austrijska uprava;
nije evidentirano
engleski
Dubrovnik after the Fall of the Republic (1808-1848)
nije evidentirano
Dubrovnik; French administration; Austrian administration
nije evidentirano
Podaci o izdanju
Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku
1999.
953-154-317-8
404
objavljeno