hrvatski

Govorni činovi u političkome diskursu

U ovome radu cjelokupan politički govor shvaćen je kao globalan pragmatički čin ili govorni događaj koji za perlokucijski cilj ima uvjeravanje i poticanje slušatelja na djelovanje i kao takav dio je predizbornog skupa kao govorne situacije. Pragmatičke teorije od kojih se u ovome radu krenulo, kao što su teorija govornih činova J.L. Austina i J.R. Searlea, Princip suradnje H.P. Gricea i Princip uljudnosti P. Brown i S. Levinsona nisu se doticale diskursa i nisu izravno vezane za društvene, a time i političke kategorije, ali svaka od njih uključuje neku od društvenih dimenzija. Suvremena se pragmatika ipak bavi i dužim odsječcima diskursa, pa se tako analiza diskursa uvelike oslanja na koncept govornih činova, naročito u govornoj situaciji. Govorni se čin stoga više ne promatra kao izolirana jedinica, već kao dio pragmatičkoga čina unutar konteksta koji obilježavaju izvanjezični faktori i svoje puno značenje i tumačenje dobiva kad se sagleda cjelokupni kontekst situacije. Međutim, pragmatika ne posjeduje ideološku i kritičku dimenziju poststrukturalističkih pristupa, pa se uvodi kritička diskurzivna analiza, koja nastoji objasniti kako moć utječe na diskurs i kako se diskurs odražava na društvena zbivanja. Korpus istraživanja bili su govori predsjednika dviju najjačih hrvatskih političkih stranaka održani tijekom kampanje za parlamentarne izbore 2007. godine i govori dvaju predsjedničkih kandidata održani tijekom izborne kampanje u Sjedinjenim Američkim Državama 2008. godine. Uvažavajući razlike političkih i izbornih sustava Hrvatske i SAD-a, pomoću navedenih teorijskih pristupa proučili su se i međusobno usporedili diskursi političara, govorni činovi i strategije kojima oni nastoje djelovati na birače-slušatelje kako bi se ustanovilo kojim sredstvima žele postići krajnji perlokucijski učinak - osigurati pobjedu svoje stranke koja će dati premijera (Hrvatska), odnosno stupiti na dužnost predsjednika države (SAD). Metodologija u ovome istraživanju oslanja se na analitičke okvire teoretičara kritičke diskurzivne analize, kao što su N. Fairclough, T. A. van Dijk, R. Wodak, P. Chilton i drugi, a koji su najčešće kombinacije raznih pristupa koji se prilagođavaju korpusu, odnosno cilju istraživanja. Na razini teksta analizirala se globalna i lokalna forma i značenje diskursa, pragmatička razina, retorička sredstva, verbalna razina odnosno fonetska svojstva govora, neverbalne i paraverbalne odlike, a na razini konteksta situacijski i intertekstualni kontekst. Nakon provedene analize četiriju govora zaključuje se da analiza isključivo govornih činova u diskursu i njihovih formalnih značajki ne može dati dovoljno jasna tumačenja ukoliko je ne prati analiza već spomenutih i nabrojenih jezičnih značajki. Tako asertivi, kojih je u svim obrađenim govorima najveći broj, imaju mnogo veći broj funkcija nego što im teorija pripisuje, a koje su ovisne o kontekstu situacije i koje otkriva i interpretira svaki slušatelj za sebe. Ne možemo se zadržati isključivo na tekstu tražeći načine djelovanja političkoga govornika na slušatelja bez poznavanja političkih i društvenih zbivanja, odnosa i okolnosti, jer ne mogu se protumačiti sva implicitna značenja, ni shvatiti sve delegitimacijske strategije. Zato mislimo da se ovom teorijom mogu postići mnogo bolji rezultati ako se ona uključi u sveobuhvatnu i temeljitu analizu kakva se provodi u kritičkoj analizi diskursa jer može ukazati na neke jezične obrasce tipične za predstavnike pojedinih ideologija ili prihvatljive u pojedinim društvima, doprinijeti proučavanju funkcije, uloge i važnosti političkih govora u političkim zbivanjima i procesima te ukazati na razne strategije koje služe uvjeravanju slušatelja i mogućoj manipulaciji i konačno podići svijest slušatelja o načinima na koje političari utječu na njih kako bi postigli svoje, često skrivene, ciljeve.

teorija govornih činova; pragmatički čin; kritička diskurzivna analiza; politički govori; politička kampanja

nije evidentirano