hrvatski

Dnevnik za djecu i mlade u hrvatskoj književnosti

U disertaciji se ponajprije daje prikaz relevantnih suvremenoteorijskih, autobiografskih promišljanja od Philippea Lejeunea, Gérarda Genettea, Manfreda Jürgensona do Andree Zlatar i Helene Sablić Tomić. Potom je usustavljen korpus dnevničke proze za djecu i mladež koji čini petnaest naslova: Zora Ruklić, Iz dnevnika jedne djevojčice (1938.) ; Joža Horvat, Sedmi be (1039.) ; Vjekoslav Majer, Dnevnik malog Perice (1942.) ; Ivo Ladika, Dnevnik gimnazijalke, Predrag Raos, 22. rujna (1963.) ; Miro Gavran, Zaboravljeni sin ili Anđeo iz Omorine (1989.), Pokušaj zaboraviti (1996.) ; Sanja Polak, Dnevnik Pauline P. (2000.) ; Stjepan Tomaš, Moj tata spava s anđelima (Mali ratni dnevnik) (2002.) ; Sanja Polak, Drugi dnevnik Pauline P. (2003.) ; “Kako da jednoj pčelici...?” (Mali dnevnik o velikoj ljubavi) (2004.) ; Ivana Josić, Dnevnik Mile Horvat (2004.) ; Tomislav Zagoda, Balada o Buginim gaćicama (Dnevnik Gustava S.) (2004.) ; Ratko Bjelčić/Silvija Šesto, Dnevnik jedne ljubavi (2007.) ; Sanja Polak, Pobuna Pauline P. (2007.). Analitičko istraživanje kronološki poredanih dnevničkih predložaka pokazalo je međusobne strukturne razlike i specifičnosti iz kojih je moguće usustaviti svojevrsne modele dnevničke proze. S obzirom na odnos autor/pripovjedač/lik, u svim je predlošcima (osim u Iz dnevnika jedne djevojčice) proveden narativni model homodijegetske fikcije u kojemu su istovjetni pripovjedač i lik, a autor nije istovjetan ni jednome, što upućuje na fikcionalne dnevnike. Istraživanje je dovelo do vrijedne spoznaje da se među fikcionalnim dnevnicima nalazi i jedan nefikcionalni – dnevnik Zore Ruklić (Iz dnevnika jedne djevojčice). Pokazalo se da vremenski raspon dnevničke proze obuhvaća razdoblje od 70-ak godina, pri čemu je većina tekstova nastala od 1989. do 2007. godine. Uvidjelo se da autori dnevničke proze za mlade slengom pridonose uspostavljanju znaka jednakosti na relaciji autor – dnevnički subjekt – recipijent. Provedeno istraživanje na ispitanicima u dobi od osam do sedamnaest godina, dakle onima kojima su djela namijenjena, pomoglo je u rasvjetljavanju problematike dnevničkoga diskursa hrvatske književnosti za djecu i mlade u odnosu na čitateljsku recepciju, utoliko što su dobiveni rezultati potvrdili odabir korpusnih predložaka rada i dokazali opravdanost uvrštavanja žanrovski dvojbenih predložaka u analitičkoteorijsko istraživanje (recipijenti su Dnevnik Pauline P., Mali ratni dnevnik i Dnevnik gimnazijalke prepoznali kao dnevničku prozu, a ne kao romane kako su u postojećoj teoriji književnosti za djecu i mlade do sada bili determinirani). Konačno, dnevnik se pokazao autonomnim modelom/žanrom u hrvatskoj književnosti za djecu i mlade.

autobiografski modeli; dnevnik; strukturni modeli dnevničke proze; hrvatska književnost za djecu i mladež; sleng; čitateljska recepcija

nije evidentirano