hrvatski

Geografska imena na starim kartografskim prikazima otoka Paga

Geografska imena osobit su i izuzetno važan dio geografskog sadržaja na karti. To proistječe iz same definicije karte prema kojoj je ona, u klasičnom smislu, grafički prikaz geografske stvarnosti, odnosno kodirana slika geografske stvarnosti, koja prikazuje odabrane objekte ili svojstva, nastaje stvaralačkim autorskim izborom, a upotrebljava se onda kada su prostorni odnosi od prvorazredne važnosti kako je definirano na 10. generalnoj skupštini Međunarodnoga kartografskog društva (1995.). Prostorni odnosi bitni su u svakom prepoznavanju, korištenju i istraživanju geografskih objekata, bez obzira o kojem se znanstvenom pristupu ili stručnoj djelatnosti radilo. Pri tome toponimi imaju funkciju sažetoga jezičnog opisa koji na najbolji mogući način u jezičnoj komunikaciji i prostornoj orijentaciji zamjenjuje (prekomjernu) deskripciju odgovarajućega geografskog objekta (referenta). Kartografski su prikazi kodirana slika, što se ostvaruje putem različitih kartografskih znakova. Međutim, koliko god sustav kartografskih znakova bio složen i semantički logičan te objašnjen, bez geografskih imena nije moguće utvrditi poptunu informaciju o nekom geografskom objektu. To znači da su toponimi nužan jezični dio kartografske semantike i potrebno ih je na karti u jezikoslovnom smislu autentično, a u tehničkom smislu precizno ispisati da bi dekodiranje geografskog sadržaja bilo pouzdano. To je potrebno da korisnik karte dobije točnu jezičnu informaciju a da pri tome ne dolazi u dvojbu na što se konkretno određeni toponim odnosi. Na temelju istraživanja pedesetak kartografskih izvora utvrđeno je da su broj i obilježja toponima otoka Paga, susjednih otočića i pripadajućeg akvatorija uglavnom ovisila o vrsti karte, njezinom mjerilu i stupnju geografskih spoznaja o tom hrvatskom otoku. Općenito, na preglednim geografskim i pomorskim kartama Sredozemlja, Podunavlja te Hrvatske i susjednih zemalja najčešće je zabilježeno samo ime otoka i, rjeđe, ime najvećega otočnog naselja, tj. grada Paga. Na kartografskim prikazima Dalmacije i zadarske regije broj toponima bio je veći, s time da su na tim kartama najčešće bila zabilježena imena otočnih naselja te imena istaknutijih otočnih uvala i rtova, a, uz to, redovito je bilo prikazivano i imenovano područje paških solana. Većinu tih karata izradili su europski kartografi iz Venecije, ostalih talijanskih zemalja, zatim iz Nizozemske, Francuske i njemačkih zemalja koji hrvatski otočni prostor nisu dobro poznavali. Izuzetak su, naravno, činili mletački kartografi premda ni njihova djela nisu bila na razini koju bi se moglo očekivati s obzirom da je tim prostorom Venecija stoljećima gospodarila. Brojni toponimi, a među njima osobito hrvatski toponimski likovi, zabilježeni su na katastarsko-topografskim skicama cijeloga otoka ili njegovih pojedinih dijelova. To je i logično s obzirom na krupno mjerilo tih kartografskih prikaza te, s tim u vezi, s obzirom na bogati geografski sadržaj. Osim toga, te prikaze izrađivali su hrvatski autori (M. L. Ruić i F. Zavoreo) koji su dobro poznavali otok Pag te hrvatski jezik tamošnjih stanovnika. Najveći broj toponima utvrđen je na francuskoj topografskoj karti Kvarnera i sjeverne Dalmacije iz 1811. te na pomorskoj karti koju je objavio Vojno-geografski institut iz Milana 1822.-1824. Jezični krajolik Paga na tim je kartama, za razliku od većine dotadašnjih kartografskih ostvarenja, hrvatski. Naravno, on nije odjednom pohrvaćen kao posljedica neke aktulane društvene promjene, već je to posljedica činjenice da do tada nisu prikazivani manji geografski objekti za koje mletački i drugi europski kartografi nisu imali svoja jezična "rješenja". Drugi je važan razlog postupak izrade tih karata koje su nastale kao rezultat sustavne geodetske i hidrografske izmjere koje su se temeljile na dugotrajnom terenskom radu i suradnji s lokalnim hrvatskim stanovništvom Paga.

geografija, kartografija, Pag, toponim

nije evidentirano