hrvatski

Cyber ninje, nano inženjeri, cyborg liječnici - obrazovanje za budućnost ili Sci Fi pedagogija

Aktualna je odgojno-obrazovna praksa na svim razinama temeljena na standardima i zakonskim odrednicama. Takvo reglementiranje učenikovih postignuća može imati kontra učinak na njegove kompetencije. Poučavanje i učenje po principu one-size-fits-all štetno je za pojedinca i društvo u cjelini. Naime, potrebe društva su vremenski i prostorno promjenjive, a samoaktualizaciju pojedinac ostvaruje upravo kroz interakciju sa svojim neposrednim okruženjem. Uspješno funkcioniranje pojedinca i snalaženje u promjenjivim uvjetima, pretpostavka su njegove materijalne i personalne egzistencije. Stoga se postavlja pitanje: koliko sustav odgoja i obrazovanja, na svim razinama, njeguje viziju budućnosti svojih učenika i društva općenito? Prateći razvoj tehnologije, za očekivati je pojavu novih zanimanja poput zaštite internet i CPU sustava za koje će biti zaduženi virtualni zaštitari već sada nazvani cyber ninje. Napredak medicine ide u smjeru nano i cyborg tehnologije, jačanje ideje o održivom razvoju vodi ka inovacijama samoodrživih ekoloških sustava i vertikalne agronomije, a širenje spoznaja o svemiru i potrage za mogućim, alternativnim mjestima održavanja ljudske vrste vodi ka jačanju zanimanja vezanih uz taj prostor poput svemirskih pilota, lunarnih agenata za transport ljudi i dobara i sl. Iako se ovakva zanimanja, kao i puno drugih, za sad mogu naći samo u knjigama znanstvene fantastike, može se očekivati takav ili barem približno sličan scenarij u našoj skoroj budućnosti. Posebice ako uzmemo u obzir činjenicu kako će učenik 1. razreda, sada sedmogodišnjak, za 30 godina tj. oko 2040. godine biti potpuno „opremljen“ potrebnim kompetencijama i spreman odgovoriti na profesionalne izazove te da će njegov radni vijek završiti daleke nam 2070. godine. Kada se promisli o navedenim brojkama posve je opravdano pitati slijedeće: koje su kompetencije budućnosti, možemo li sa sadašnjim spoznajama razvijati poglede u budućnost i adekvatno kompetencijski „opremiti“ učenike te omogućavaju li standardi i kompetencije sadržani u aktualnim pedagoškim dokumentima učeniku samostalnost i uspješnost u odrasloj dobi? Ili je, pak, rasprava o budućim zanimanjima simpatična, kolokvijalna tema kojoj ne treba pridavati previše važnosti jer graniči sa znanstvenom fantastikom za koju čovjek nema čvrstih uporišta osim vlastite mašte i kreativnosti? Kako bismo potaknuli na dijalog o zanimanjima budućnosti i kompetencijama potrebnim za njihovo iznošenje, podastiremo rezultate rada s učenicima 1. razreda koji su kroz grupni rad i crteže izrazili svoju viziju budućnosti. Analizom crteža i učeničkih iskaza na temu „Budućnost“ uočen je fokus učenika na tehnička dostignuća, zaštitu prirode i raspodjelu resursa te socijalni poredak i ljudsku dobrobit. Jedan dio navedenih problema (posebice oni koji se tiču tehnološkog napretka, raspodjele resursa i očuvanja okoline), temeljni su dio mnogih međunarodnih dokumenata, posebice onih koji se odnose na održivi razvoj. Vrijednost otvaranja dijaloga o kompetencijama budućnosti pragmatične je naravi. Naime, pedagoška djelatnost se realizira u odnosu na aktualne socijalne potrebe, dok se istovremeno od učitelja očekuje anticipiranje učeničkih postignuća tj. pogled u budućnost. Takav pristup odgoju i obrazovanju, temeljen na vremenskom diskontinuitetu, može kod učitelja rezultirati konfliktom i konfuzijom spram njegove profesionalne uloge a kod učenika neadekvatnim i neučinkovitim kompetencijama. Stoga je važno propitati očekivane kompetencije u odnosu na vremenski kontinuum tj. sadašnjost – budućnost.

kompetencije; učenici; odgoj i obrazovanje; budućnost; buduća zanimanja

nije evidentirano