hrvatski

Jezik kao informacija o informaciji = Language as Information about Information

Aksiomatska je činjenica da je jezik osnovno sredstvo prenošenja informacija, dakle njime se prenose poruke koje sadrže neku obavijest. Improbabilnost u nekim slučajevima ustupa mjesto redundanciji, no s obzirom na činjenicu da jezik ne prenosi samo informaciju nego je i sâm sadrži, mogli bismo reći da je jezik informacija o informaciji. Njegovo ustrojstvo, struktura u vječnoj dinamici – korespondirajući s dinamikom društvenih kretanja odnosno društvenoga konteksta, što uostalom simbolizira njegova referencijalna funkcija – to i jasno pokazuje. Svaka promjena na bilo kojoj razini jezika, svaka nova riječ, kao i ona nestalā, upućuje na promjene jezičnih stanja, odnosno jezika u cjelini. U njegovu promijenjenom obliku naziru se slike vremena i prostora u kojem taj jezik djeluje i prepoznaje se jezična zajednica koja je njime determinirana. Govornici, članovi jezične zajednice, žive u svome vremenu obilježenom različitim jezičnim i izvanjezičnim faktorima koji se međusobno prožimaju i u tome perpetuiranju uvijek iznova stvaraju nove hibride, nove vrijednosti. U raskoraku između prošlosti i budućnosti neke su jezične jedinice, odnosno znakovi uspjeli sačuvati informaciju, ali su se oni sami promijenili – jezik kao informacija dobio je drugi sadržaj i drugi smisao. Iako je, dakle, jezik sâm informacija, postavlja se pitanje koliko i na koji način promjene u njegovoj strukturi, na bilo kojoj razini, utječu na kvantitetu i kvalitetu informacije u poruci ili, drugim riječima, kako funkcionira jezik kao informacija o informaciji, tj. jezik kao metainformacija. Jesu li ti procesi paralelni (znači nedodirljivi, ali reflektirajući), ima li među njima prožimanja i kakva su – pokazat će istraživanja. U svakom slučaju, metainfomacija, iz lingvističkoga rakursa dakako, upućuje na jezik, odnosno na njegov identitet kao jedinicu u skupu jezične raznolikosti u vremenu i prostoru. Deklaracija jezika metainformacijom time zatvara krug jer se informacijom o informaciji vraćamo ishodištu svake komunikacije – jeziku samom. // It is axiomatic that language is a fundamental means for transmitting information, that is, it carries messages that contain information. The uncertainty of a message in some cases yields to redundancy, but given that language not only transmits information but contains it, we could call language information about information. This is clear from the makeup of language, a dynamic structure constantly changing along with the dynamics of social trends or the social context – which its referential function in fact symbolizes. Every change on any level of a language, every new word gained or old word lost, points to changes in the state of the language, or, we could say, in the language as a whole. Its changed shape reflects images of the time and space in which it functions ; one can recognize the speech community that the given language defines. The speakers making up the language community live in a time marked by linguistic and extralinguistic factors that constantly intertwine, making and remaking new hybrids and new values. Some units of language, some signs, succeed in bridging the gap between past and future and preserving information, but they themselves change – language as information takes on a new content and a new sense. Thus, though language is itself information, we can ask how much and in what way the changes in language structure on one level or another affect the quantity and quality of information in the message or, to put it in other terms, we ask how language functions as information about information – i.e. as metainformation. Are these processes parallel (never meeting, but reflecting each other), do they interact, what is their nature? Studies will tell us. In any case, metainformation, from a linguistic point of view, points to language, or rather to its identity as a unit in a set of linguistic variations across time and space. Proclaiming language to be metainformation thus closes a circle ; information about information returns us to the source of all communication – language itself.

jezik; informacija; redundancija; metainformacija

nije evidentirano

engleski

Language as Information about Information

Aksiomatska je činjenica da je jezik osnovno sredstvo prenošenja informacija, dakle njime se prenose poruke koje sadrže neku obavijest. Improbabilnost u nekim slučajevima ustupa mjesto redundanciji, no s obzirom na činjenicu da jezik ne prenosi samo informaciju nego je i sâm sadrži, mogli bismo reći da je jezik informacija o informaciji. Njegovo ustrojstvo, struktura u vječnoj dinamici – korespondirajući s dinamikom društvenih kretanja odnosno društvenoga konteksta, što uostalom simbolizira njegova referencijalna funkcija – to i jasno pokazuje. Svaka promjena na bilo kojoj razini jezika, svaka nova riječ, kao i ona nestalā, upućuje na promjene jezičnih stanja, odnosno jezika u cjelini. U njegovu promijenjenom obliku naziru se slike vremena i prostora u kojem taj jezik djeluje i prepoznaje se jezična zajednica koja je njime determinirana. Govornici, članovi jezične zajednice, žive u svome vremenu obilježenom različitim jezičnim i izvanjezičnim faktorima koji se međusobno prožimaju i u tome perpetuiranju uvijek iznova stvaraju nove hibride, nove vrijednosti. U raskoraku između prošlosti i budućnosti neke su jezične jedinice, odnosno znakovi uspjeli sačuvati informaciju, ali su se oni sami promijenili – jezik kao informacija dobio je drugi sadržaj i drugi smisao. Iako je, dakle, jezik sâm informacija, postavlja se pitanje koliko i na koji način promjene u njegovoj strukturi, na bilo kojoj razini, utječu na kvantitetu i kvalitetu informacije u poruci ili, drugim riječima, kako funkcionira jezik kao informacija o informaciji, tj. jezik kao metainformacija. Jesu li ti procesi paralelni (znači nedodirljivi, ali reflektirajući), ima li među njima prožimanja i kakva su – pokazat će istraživanja. U svakom slučaju, metainfomacija, iz lingvističkoga rakursa dakako, upućuje na jezik, odnosno na njegov identitet kao jedinicu u skupu jezične raznolikosti u vremenu i prostoru. Deklaracija jezika metainformacijom time zatvara krug jer se informacijom o informaciji vraćamo ishodištu svake komunikacije – jeziku samom. // It is axiomatic that language is a fundamental means for transmitting information, that is, it carries messages that contain information. The uncertainty of a message in some cases yields to redundancy, but given that language not only transmits information but contains it, we could call language information about information. This is clear from the makeup of language, a dynamic structure constantly changing along with the dynamics of social trends or the social context – which its referential function in fact symbolizes. Every change on any level of a language, every new word gained or old word lost, points to changes in the state of the language, or, we could say, in the language as a whole. Its changed shape reflects images of the time and space in which it functions ; one can recognize the speech community that the given language defines. The speakers making up the language community live in a time marked by linguistic and extralinguistic factors that constantly intertwine, making and remaking new hybrids and new values. Some units of language, some signs, succeed in bridging the gap between past and future and preserving information, but they themselves change – language as information takes on a new content and a new sense. Thus, though language is itself information, we can ask how much and in what way the changes in language structure on one level or another affect the quantity and quality of information in the message or, to put it in other terms, we ask how language functions as information about information – i.e. as metainformation. Are these processes parallel (never meeting, but reflecting each other), do they interact, what is their nature? Studies will tell us. In any case, metainformation, from a linguistic point of view, points to language, or rather to its identity as a unit in a set of linguistic variations across time and space. Proclaiming language to be metainformation thus closes a circle ; information about information returns us to the source of all communication – language itself.

language; information; redundancy; metainformation

nije evidentirano