hrvatski

Predikatna i vanjska posvojnost u hrvatskome jeziku

U knjizi se opisuju načini izražavanja posvojnosti u suvremenome hrvatskom jeziku, a sadržaj je podijeljen u tri glavne tematske cjeline: konceptualno i značenjsko određenje posvojnosti, predikatna posvojnost i vanjska posvojnost. U onomasiološkom pristupu posvojnost se tumači kao univerzalna kategorija koja se intuitivno spoznaje, a njezino je izražavanje u velikoj mjeri konvencionalizirano. S obzirom na značenjski sadržaj uobičajeno se govori o otuđivoj i neotuđivoj posvojnosti, no ta podjela u hrvatskom jeziku nije poduprta specijaliziranim gramatičkim sredstvima. U tom dijelu načinjen je i pregled načina za izricanje atributne posvojnosti unutar imenske skupine. Središnji dio knjige posvećen je predikatnoj posvojnosti koja podrazumijeva povezivanje elemenata posvojnoga odnosa (posjednika i posjedovanog) predikatom koji leksički sadržava posvojno značenje zbog čega je izravnija i konkretnija od atributne. Veza sa srodnim kategorijama egzistencijalnošću i prostornošću najviše dolazi do izražaja u predikatnoj posvojnosti, a za njezinu tipologiju predstavljana su posebno stajališta B. Heinea (1997. i 2001) i Stassena (2009). Izricanje predikatne posvojnosti u hrvatskom jeziku prikazano je prema vrsti predikata: punoznačni glagolski predikat ; sponski (kopulativni), polusponski i raščlanjeni (dekomponirani) predikat. Među punoznačnim glagolima proširenošću i značenjem izdvajaju se glagoli imati i pripadati. Značenjsko je polje glagola imati znatno šire i apstraktnije nego ono glagola pripadati za koji je svojstvena konkretnost, jasnoća i punina posvojnoga značenja. Sponski glagol biti u posvojnim konstrukcijama ima isključivo relacijsku ulogu, a posvojno značenje proizlazi iz gramatičkoga oblika posjednika i posjedovanoga, a ovisno o njihovu poretku te se konstrukcije dijele na one usmjerene na posjedovano i konstrukcije usmjerene na posjednika. Treća tematska cjelina posvećena je vanjskim posvojnim konstrukcijama (VPK) koje izražavaju posjednika u sintaktički različitoj sastavnici od posjedovanog za razliku od atributne posvojnosti u kojoj elementi posvojnoga odnosa čine jednu sintaktičku sastavnicu, imensku skupinu zbog čega se one nazivaju još i unutrašnje posvojne konstrukcije (UPK). Vanjski posjednik u hrvatskom jeziku može biti izražen nominativom, dativom, akuzativom te biti dio prijedložne skupine pri čemu se u raščlambi izdvajaju prototipne od perifernih pojava VPK. Zajedničko obilježje tih konstrukcija jest pojam pogođenosti vanjskoga posjednika koji označuje njegovo uključivanje u radnju kao mentalno pogođenog sudionika (aktanta). Utjecaj na oblikovanje VPK imaju leksička obilježja posjednika i posjedovanoga, ali i predikatnoga glagola te pragmatičke osobine situacije iz koje proistječu. Najveći prostor u razglobi VPK zadobile su konstrukcije s posvojnim dativom koje su i u svjetskoj jezikoslovnoj literaturi najčešće opisivane. Izricanje vanjskoga posjednika u dativu u hrvatskom jeziku iznimno je prošireno, odnosi se na otuđivu i neotuđivu posvojnost, nalazi se u aktivnim i pasivnim ustrojstvima čiji predikati mogu biti dinamični i statični glagoli. Interpretacija je pokazala kako su sredstva za izricanje predikatne i vanjske posvojnosti u hrvatskom jeziku brojna te da ih je razmjerno lako intuitivno odrediti, ali ih je znatno teže lingvistički opisati i obrazložiti.

kategorija posvojnosti; predikatna posvojnost; egzistencijalnost; vanjska posvojnost; pogođenost

nije evidentirano