hrvatski

Problem strukturalnoga opisa rascijepljenih rečenica

Govoreni se jezik, za razliku od pisanoga, često služi određenim tipom segmentiranih (podijeljenih) rečenica u kojima se cijepanjem sadržaj jedne propozicije izražava dvorečeničnom strukturom – sekvencom dviju surečenica od kojih svaka ima svoj predikat, lokalnu obavijesnu strukturu i relativnu prozodijsku autonomiju, čime se dodatno, sintaktičkim i prozodijskim sredstvima, ističu određeni dijelovi iskaza. S komunikativnoga stajališta te strukture služe da bi se usmjerila pažnja slušatelja na određeni element rečenice, koji se s pomoću sintaktičke konstrukcije izdvaja i naglašava u odnosu na ostatak rečenice. Izrazito su stilistički, pragmatički i kontekstualno obilježene. Pokazuju govornikov društveni i govornički status te njegov odnos prema predmetu govora. Osobito su raširene u francuskome, talijanskome, engleskome, a odnedavna i u hrvatskome jeziku. Njihova je raširenost takva da ponekad tvore i vlastite forme prilagođene strukturi određenoga jezika. Rascijepljene rečenice opisivane su u svim važnijim gramatikama engleskoga, francuskoga i talijanskoga jezika, ali u hrvatskome jeziku, iako u novije doba prisutne u govoru, još uvijek svoje mjesto nisu našle u njegovu gramatičkome opisu.

sintaksa, rascijepljene rečenice, struktura, gramatika, pragmatika

nije evidentirano