hrvatski

"Soba 101" u ženskoj logorskoj memoaristici

Leona Toker u svom kapitalnom osvrtu na književnost gulaga, Povratak iz Arhipelaga: narativi onih koji su preživjeli gulag, uspoređuje istaknute aspekte obimne građe njezina memoarskog dijela i dolazi do niza značajnih usustavljivanja nezaobilaznih za opis žanra. Između ostalog identificira i devet karakterističnih toposa, te tvrdi da ih se u pojedinačnim slučajevima u pravilu ne pojavljuje manje od sedam (82). Većina ranih memoarskih tekstova započinje uhićenjem ili razdobljem koje mu neposredno prethodi (82). Drugi važan topos predstavlja dostojanstvo čije se granice poznate iz života na slobodi pomiču ulaskom u različite faze pritvora (84). Uobičajeni sižejni pomaci u pripovijedanju poklapaju se s etapama [stages] zatočenja kroz koje zatvorenici prolaze (84), a nerijetko se motivski pojavljuje i bijeg, koji se u strogo čuvanim zonama u pravilu pojavljuje kao neostvarena zamisao (85-86). Promjenu u tempo pripovijedanja unose trenuci predaha, realizirani u različitim oblicima odstupanja od strogog logorskog rasporeda (87-89), a po kvaliteti su im komplementarne slučajnosti, koje „memoari preživjelih rehabilitiraju kao integralan dio ljudskog života“ (91). U logorskim uvjetima preživljavanje postaje pitanje sreće, a ne racionalne izdržljivosti ili opreza, te najsretniju slučajnost, čini se, predstavlja mogućnost fizički lakšeg posla (90- 91). Kod toposa zona i zona logora prvi se termin odnosi na tek prividnu slobodu (kretanja) u cijelom Sovjetskom Savezu, a drugi na ograđene prostore pojedinih logora u kojima gospodarima života i smrti postaju pojedini čuvari različita karaktera, često i sami zatvorenici (91). Uhićenje dobiva strukturalno naličje u iscrpljenosti na kraju izdržavanja kazne [end-of-term fatigue], zbog koje dio ovih narativa koji se odnosi na zadnje dane kazne biva sažet ili se izlazak iz logora ostavlja za drugu knjigu. Za razliku od oslobođenja iz nacističkih konclogora, u pravilu ne predstavlja kolektivno već pojedinačno iskustvo (93-94). Najintrigantniji topos koji smo izdvojili za kraj nazvan je soba 101 prema istoimenom motivu iz Orwellovog romana 1984. Erika Gottlieb pretpostavlja da je nastanak ovog motiva potaknulo upravo autorovo izravno suočavanje s užasima nacističke logorske stvarnosti kojima je svjedočio kroz novinarsko iskustvo 1945. godine (59-60). Isljednik O'Brien je glavnom junaku romana, Winstonu Smithu, definira kao svakom pojedincu poznatu „najgoru stvar na svijetu“ (Orwell 353), iako je masovni užas koji je u stanju proizvesti krajnje individualiziran. Soba 101, naime, projicira svačiji najdublji strah koliko god čudan ili trivijalan bio, a cijena njezina zaobilaska u slučajevu Orwellova glavnog junaka je izdaja voljene žene zbog smrtnog straha od štakora. Soba 101 u kontekstu logorske memoaristike zadobiva oblik neke vrsta tekstualne lacune nalik na tabu uslijed redovitog odbijanja fokalizacijskog karaktera suočiti se s određenim individualnim užasom ili patnjom. Iako svaki tekst ove skupine bez iznimke informira čitatelje o cijelom dijapazonu šokantnih činjenica, situacija i događaja s kojima se protagonisti suočavaju od prvog trenutka svijesti da su pod prismotrom, Toker zamjećuje nevoljkost autora da se suoče s nečim što proizvodi „rezerviranost nalik na alibi koja ostavlja čitatelja s nejasnom sviješću o praznini“ (Toker 89). Odbijanje suočavanja ima heterogen karakter kakvim ga je predstavio Orwell, a Toker iz arhipelaške perspektive upozorava da narativnu prazninu jednog naslova podacima može popuniti drugi. Također, ovaj topos je prirodno ovisan o toposu slučajnosti, jer izbavljenje od težih fizičkih poslova garantira sniženu osobnu nazočnost i svjedočenje krajnjim užasima ispunjavanja radnih normi u nemogućim uvjetima. Koristeći kroz cijelu monografiju distinkciju između pripovjedačkog autorskog glasa i fokalizacijskog karaktera, Toker podsjeća da, iako rjeđe, autorski pripovjedački glas također može izabrati rezerviranost u kritičnim situacijama i na takav način ostaviti prazno mjesto u tekstu (89-90). Ovim radom ćemo koristeći spoznaje Leone Toker pokušati ispitati prisutnost navedenih praznih mjesta te ih u potvrdnom slučaju pokušati pozicionirati i opisati kroz pomno čitanje velikih logorskih memoara Evgenije Ginzburg (Krutoj maršrut) i Tamare Petkevič (Žizn' – sapožok neparnyj). . Literatura: Gottlieb, Erika. The Orwell Conundrum: A Cry of Despair or Faith in the Spirit of Man? Ontario: Carleton UP, 1992. Toker, Leona. Return from the Archipelago: Narratives of Gulag Survivors. Bloomington: Indiana UP, 2000. Orwell, George. Nineteen Eighty-Four. Fairfield: 1st World Library Literary Society, 2004.

ženska logorska memoaristika;

nije evidentirano