Apsolutni gerund u talijanskom jeziku: Boccaccio - Drago - Manzoni (CROSBI ID 182838)
Prilog u časopisu | izvorni znanstveni rad
Podaci o odgovornosti
Bezić, Maja
hrvatski
Apsolutni gerund u talijanskom jeziku: Boccaccio - Drago - Manzoni
U ovom radu analizirali smo upotrebu apsolutnog gerunda pri formiranju različitih tipova zavisnih implicitnih rečenica u djelu "Storia dell'antica Grecia" Vincenza Drage (1770–1836), Kotoranina s dalmatinskom adresom, padovanskog učenika, autora talijanskog jezičnog izričaja i pobornika Cesarijevog purizma u jeziku. Apsolutni gerund je implicitni glagolski oblik s vlastitim subjektom tipičan za prozu Giovannija Boccaccia i stari talijanski jezik, a nalazimo ga u radovima autora koji su pisali arhaičnim jezikom imitirajući jezik toskanskog Trecenta. Postupnu redukciju u upotrebi doživljava u XVIII. i XIX. stoljeću, o čemu najbolje svjedoči Manzonijev roman "I promessi sposi" (1840). Polazeći od radova koji se bave upotrebom ovog glagolskog oblika kod Boccaccia i Manzonija, cilj je utvrditi je li autor, sklon pojednostavljenju multilateralnih zavisno-složenih rečenica Boccacciovskog tipa, težio pojednostavljenju i ovog segmenta svoje sintakse.
apsolutni gerund ; Boccaccio ; implicitne zavisne rečenice ; Manzoni ; starotalijanski ; Vincenzo Drago
nije evidentirano
engleski
The absolute gerund in the Italian language: Boccaccio – Drago – Manzoni
nije evidentirano
absolute gerund ; Boccaccio ; implicit subordinate clauses ; Manzoni ; old Italian ; Vincenzo Drago
nije evidentirano