hrvatski

Odgoj ličnosti ili obrazovanje kompetencija?

Klasici pedagogije, od početaka pedagogijske teorije u antici do njena konstituiranja u samostalnu znanost u XIX stoljeću, pedagogiju shvaćaju kao znanost o odgoju (i obrazovanju kao njenu sastavnom dijelu). Prilaze čovjeku kao cjelovitom biću koje odgojem ostvaruje svoje osobne potencijale, zahvaljujući kojima se osposobljava i za kvalitetno funkcioniranje u društvu koje ga okružuje. U skladu s tim, pedagogija je posvećena razvoju čovjekove cjelovite ličnosti. Tu holističku pedagogijsku paradigmu najbolje pokazuju ciljevi odgoja određivani tokom povijesti, od antičkog kalokagathosa do novovjekog svestranog razvoja ličnosti. Tokom XX stoljeća ekspanzija znanja, nastala pod utjecajem znanstveno-tehnološke revolucije, dovela je do razvoja cjeloživotnog obrazovanja. Riječ je o novom konceptu i drugačijem načinu obrazovanja. Kod cjeloživotnog obrazovanja pomaknut je fokus pažnje s procesa sustavnog odgoja na ishode obrazovanja koji vode formiranju kompetencija. Kompetencije određuje društvo, i to prije svega njegov gospodarski dio, pa se obrazovanje u pravilu svodi na osposobljavanje za uspješno obavljanje posla, tj. za svijet rada. Na taj način koncept cjeloživotnog obrazovanja zanemaruje odgoj cjelovite ličnosti. Umjesto razvoja sustava vrijednosti uz pomoć odgoja, obrazovanje se nerijetko svodi na zadovoljenje utilitarnih interesa. Sve ono što se ne može izravno iskoristiti potisnuto je u drugi plan, čime je zapostavljen odgoj i osiromašena njegova teorija. Kao posljedica takvog stanja danas je napuštena pedagogijska teleologija, a pedagogija je svedena na p(r)oučavanje tehnike odgajanja. Rasplinjuje se u bezuspješnim pokušajima razvoja nekih novih (pseudo)disciplina izvan vlastitih znanstvenih dosega, dok u isto vrijeme gubi svoju supstancu.

odgoj; obrazovanje; ličnost; kompetencija; cjeloživotno obrazovanje

nije evidentirano