hrvatski

DIMENZIJA RURALNOSTI U KONCEPTUALIZACIJI MODERNOSTI Babićeva kulturna obnova i hrvatska međuratna arhitektura

Kako može ruralnost, prirodno spajana s ukorijenjenom tradicijom postati operativni čimbenik modernosti? Za prevladavajuće agrarnu zemlju, kakva je bila netom osnovana prva Jugoslavija, ali i Hrvatska u njezinu sklopu, paradoks je tek u površnoj pojavnosti. Modernost ne bi bila postignuta bez konceptualizacije i integracije ruralne dimenzije, za što je uvelike zaslužan Babić, utjecajna ličnost međuratne hrvatske kulturne scene, i njegovo teoretsko formuliranje „našeg izraza“ 1920-ih godina. Razlikovanjem regionalnih graditeljskih modela: južno-dalmatinskog i sjeverno-panonskog te teritorijalne podjele na mediteransku volumimnoznu kamenu arhitekturu i kontinentalnu plošniju drvenu, Babić je stvorio teoriju baziranu na koncepciji „horizonta“ kao kulturne matrice. Ruralnost je pri oblikovanju „našeg izraza“ služila kao polazište za definiranje hrvatskog identiteta u novonastalim političkim i ekonomskim okolnostima. No ruralnost su kao element lokalne modernosti i važnu karakteristiku kulturne obnove promovirali i drugi protagonisti razdoblja: Škola narodnog zdravlja na čelu s Andrijom Štamparom, arhitekti Zemlje, a posebno Stjepan Planić i Aleksandar Freudenreich, u svojim polemikama Kosta Strajnić i Vinko Brajević. Ovo izlaganje na znanstvenom simpoziju govori o arhitekturi između dviju kultura.

Ljubo Babić; koncepcija hrvatske umjetnosti; moderna arhitektura

nije evidentirano