hrvatski

Č i đ

Polazište istraživanja bila je anketa među nastavnicima koji su procjenjivali da ima između 30% do 40% učeničkih pogrešaka pri pisanju č i ć te đ i dž. Zato je pretpostavljeno da je defonologizacija opreke mekih i tvrdih nepčanih afrikata u općem svehrvatskom govoru već u odmakloj fazi. Ispitano je zato komunikacijski kapacitet tih opreka, i to između 37 hrvatskih javnih govornika i 72 slušača studenata fonetike tako što je iz televizijskih snimaka govora od svakoga govornika uzeto po osam kratkih isječaka sa č i osam sa ć (a kontrolno i sa s, š, l, lj, n, nj). Utvrđeno je da je č-ć kapacitet 0,0317 bita, tj. posve blizu ništici umjesto teorijskog jednog bita (za usporedbu kapacitete s-š opreke je 0,9612, tj. blizu teorijskog maksimuma). Iz korpusa suvremenih hrvatskih tekstova od 7,6 milijuna pojavnica izdvojene su sve homografne riječi osim č-ć razlike, odnosno đ-dž razlike. Utvrđeno je da pravih minimalnih grafijskih parova ima manje nego onih koji su rezultat grafičkih pogrešaka i da č-ć razlikovanje u pismu podiže kapacitet za 0,000342 bita po pojavnici, a da ga tipkarske pogreške smanjuju za skoro dvostruko više, za 0,000615 bita po pojavnici. Opreka đ-dž nije nađeno drugih osim pravopisnih pogrešaka. Iz toga je zaključeno da su č-ć i đ-dž fonološke opreke u općem svehrvatskom pred nestankom.

hrvatski jezik; standardni jezik; pravopis; fonetika

nije evidentirano