hrvatski

Egzistencijalistički roman u hrvatskoj književnosti

Romani hrvatskih pisaca Miroslava Krleže, Petra Šegedina, Vladana Desnice, Slobodana Novaka, Vojislava Kuzmanovića, Antuna Šoljana, Vjekoslava Kaleba i Anđelka Vuletića korespondirali su s egzistencijalističkim književno-filozofskim kretanjima anticipiranima kierkegaardovskim "strahom i drhtanjem", odnosno sartreovskom "osuđenosti na slobodu". Temeljna preokupacija europskih egzistencijalista, kao i hrvatskih romanopisaca, problem je individualne samoaktualzacije, dakle individualitet kao osebujna pojedinačnost koja se može protumačiti iz sebe, iz egzistencije koja je slučajna, jednokratna, konačna, neponovljiva i kao takva ne može biti zahvaćena kategorijom neke bezlične kolektivne biti. Europska duhovna kretanja epohe djeluju izravno i neizravno kao neslućene poetičke mogućnosti, kako na planu sadržaja (semantički sloj romana), tako i na planu izraza (sintaktički sloj romana), što se u početku u hrvatskoj književnosti zbivalo osamljeno i rasuto (M.Krleža "Povratak Filipa Latinovicza" ; Petar Šegedin "Djeca božja", "Osamljenici"). Njihova skepsa prema svemu što je objektivno fiksirano, kao izraz novih književnih orijentacija koje se tek rađaju, analogna je detronizaciji tradicijskih poetika jednog Sartrea i Camusa. Hrvatski pisci egzistencijalističke orijentacije u napetosti između individualne stvaralačke slobode i autoriteta književne konvencije, u nekom drugom, a ne očekivanom obliku, ozbiljuju roman, iz punog egzistentnog života osebujnog, izoliranog pojedinca u muci i zdvojnosti svog subjektiviteta, koji je, prema Kierkegaardu, jedina istina. Svoju pripovjedačku pozornost usmjeruju na oblikovanje nesavršenih likova, na razlike između svijesti, podsvijesti i ne-svijesti, na putanje neiskazanih želja, na nepotpun i prolazan karakter osjećaja, dakle na unutarnje promjene koje se kreću do najmanje organizirane, najmanje svjesne razine koju introspekcija uopće može doseći. Egzistencijalistički je roman jedna od sekvenci u razvitku romana i kao takav predstavlja značajno literarno nasljeđe, s obzirom na to da se roman, kao literarni žanr, pojavljuje u sukcesiji kulture koje smo mi sljedbenici. Poredak kao izraz samostruktutriranja tradicije, čak i kad uključuje lomove i iznenadne promjene paradigmi, ima transhistorijsko obilježje više kumulativnog nego aditivnog karaktera. Roman se, kao relativno nova književna vrsta, u ovom slučaju moderni egzistencijalistički roman, predstavlja kao protejski žanr s izuzetnim potencijalom. Tako egzistencijalistički roman ne posjeduje koherenciju svojstvenu realističkom romanu.Vidljiva je negacija vremenskog i prostornog kontinuiteta, dehijerhizacija vrijednosti: etičkih, socijalnih i političkih. Struktura u općem smislu označuje interfunkcionalnu organsku cjelinu u kojoj svaki član ovisi o drugima. Romaneskna struktura je u sebi zatvorena cjelina u kojoj je tematski sklop, sastavljen od jedinica općeg značenja, neodvojiv od jedinica osobnosti - lika. U egzistencijalističkom romanu pojedinac je izdvojen iz kolektiva, društveno neangažiran, sam i pust izvana i iznutra, okrenut k sebi, svojemu misaonom, emotivnom i intelektualnom dramatizmu, svojoj tragici i beznađu postojanja. Pripovjedne se paradigme stvaraju samokonfiguracijom tradicije, pri čemu se identitet i različitosti međusobno povezani. Različitost ugrožava identitet tradicije, što dovodi do iscrpljenosti njezinih paradigmi. Aristotelov mythos kao imitacija djelovanja koje je potpuno dovršeno ako sadržava početak, sredinu i kraj, kao i biblijski eshatološki mit od Geneze do Apokalipse, povezuju se načinom koji imaginaciji predlaže pobjedu sklada nad neskladom. Međutim, tradicionalnost stila narativnog teksta u svom povijesnom razvoju doživljava devijacije. Taksonomija od Aristotela do danas definira razvoj narativnih žanrova, svojstvenih europskim književnostima, pokazujući da fikcija na Zapadu neprestano spušta svoje gravitacijsko središte, pa je vidljivo kako mimetička tendencija raste prvo u obliku visokomimetskog (realistički junak u odnosu prema božanskim junacima - junacima tragedije, romantičarskim junacima), a zatim u niskomimetskom modernom egzistencijalističkom romanu, što potvrđuje njegov transhistorijski karakter.

egzistencijalizam; hrvatski; roman; pojedinac; osamljenost; strepnja; lik; semantički; sintaktički; defabularizacija

nije evidentirano