hrvatski

Ehobiometrija u određivanju međusveze čimbenika refrakcije u emetropiji

Rad je temeljen na hipotezi da postoje određene fiziološke varijacije veličine refrakcijskih čimbenika emetropnog oka koje omogućuju čimbenicima da ostvaruju međusvezu koja rezultira emetropijom. Svrha dokumentiranja ovih varijacija na velikom broju zdravih, punoljetnih ispitanika je pokušaj objašnjenja procesa emetropizacije. Provedeno je prospektivno istraživanje na 1000 zdravih emetropa s vidnom oštrinom 1,0 bez korekcije na oba oka, u dobi od 18-40 godina. Svima je učinjen detaljan okulistički pregled. Mjeren je polumjer zakrivljenosti rožnice (da se izbjegne pogreška zbog uporabe konstante indeksa loma rožnice), koji je kasnije i analiziran kao zaseban čimbenik refrakcije, te keratometrija dva glavna meridijana (indeks loma rožnice 1,3375). Izmjerena je i horizontalna udaljenost od limbusa do limbusa rožnice. Učinjena je ehobiometrija kontaktnom metodom na oba oka u midrijazi (iz tehničkih razloga Midryacil 0,5% sol). Midrijaza je važna zbog izbjegavanja refleksije UZV-a od šarenice, a djelomična cikloplegija je kombinirana s gledanjem drugim okom u daljinu u svrhu izbjegavanja ostatne akomodacije zbog točnosti mjerenja dubine prednje sobice, debljine leće i duljine staklastog tijela izvan akomodacije koja mijenja te vrijednosti. Postavljena hipoteza je dokazana. Postoji velika fiziološka varijacijska širina vrijednosti svih čimbenika refrakcije. Najvažniji su polumjer zakrivljenosti rožnice, keratometrija, duljina staklastog tijela, aksijalna duljina oka i debljina leće. Velika varijacijska širina njihovih vrijednosti čini osnovu regulacije procesa emetropizacije. Isti najbolje opisuje koeficijent korelacije aksijalne duljine oka s ostalim čimbenicima. Najvišu pozitivnu vrijednost ima prema polumjeru zakrivljenosti rožnice, nešto je manji prema dubini prednje sobice, dok je prema keratometriji (K1 i K2) negativan, kao i u manjoj mjeri prema debljini leće. Iz toga proizlazi da tijekom procesa emetropizacije u emetropa pri porastu aksijalne duljine oka najviše raste duljina staklastog tijela. Uz to se, u manjoj mjeri, produbljava prednja sobica, vjerojatno kao kombinacija učinka porasta aksijalne duljine oka i stanjenja leće. Mehanizmi održanja emetropije odnosno opiranja ametropiji su stanjenje tj. slabija lomna jakost leće, te smanjenje keratometrijske vrijednosti horizontalnog i vertikalnog meridijana odnosno porast polumjera zakrivljenosti rožnice. Medijan čimbenika refrakcije zdravog emetropnog oka vrlo je blizak srednjoj vrijednosti zbog pravilne, iako zašiljene, distribucije. Uglavnom je identičan na oba oka. Model zdravog emetropnog oka ima slijedeće vrijednosti medijana refrakcijskih čimbenika: polumjer rožnice=7 mm, horizontalna udaljenost od limbusa do limbusa rožnice=11 mm, horizontalni promjer lećne kapsule=10 mm, horizontalni promjer cilijarnog sulkusa=12 mm, keratometrija horizontalnog meridijana=42,25 D, keratometrija vertikalnog meridijana= 43 D, astigmatizam= -0,75 D, dubina prednje sobice=3,33 mm, debljina leće=3,94 mm, duljina staklastog tijela=16,20 mm, te aksijalna duljina oka=23,4 mm. Neposredna upotreba rezultata disertacije je u preoperativnom izračunavanju vrijednosti intraokularne leće. Vrijednosti intraokularne leće izračunate Holladayevom, SRK II i SRK/T formulom, kao najčešće upotrebljavanim u praksi, za A konstantu 117,4 i 118,5, za zdravo emetropno oko iznose: IOL Holladay=21 D, IOL SRK II 117,4=20,5 D, IOL SRK II 118,5=21,5 D, IOL SRK/T 117,4=20,5 D i IOL SRK/T 118,5=21,5 D.

biometrija; emetropi; refrakcijski čimbenici; emetropizacija

nije evidentirano