hrvatski

Plaidoyer za izravno učenje glazbe

Učenje glazbe u svojim je najbitnijim elementima (sviranje, pjevanje, glazbena pismenost) stjecanje vještina ili pak stjecanje takvih znanja koja se također stječu „metodologijom“ stjecanja vještina – na primjer (u)poznavanje glazbene literature. Stoga je prirodno da se to učenje – kadgod je to moguće, a moguće je gotovo uvijek – odvija neposredno na glazbenoj stvarnosti, tj. na pravoj glazbi a ne na njezinim didaktičkim preradama u obliku udžbenika. Pa i u ostalim situacijama učenja, kao što su npr. učenje harmonije, polifonije, glazbenih oblika, poznavanja instrumenata, itd. gdje su, dakle, udžbenici mogući, treba težiti tome da se oni utemelje na izvornim glazbenim primjerima a ne na didaktičkim preradbama kakve su npr. konstrukcije (šifriranih) basova te soprana u harmoniji, ili kontrapunktske tzv. vrste u nastavi kontrapunkta. Izvorni glazbeni primjeri u oba slučaja mogu, već prema konkretnoj situaciji, biti partiture i/li glazbene snimke. Partitura, jasno, nije nastavno sredstvo, ona je glazbena stvarnost pa je učenje na njoj izravno učenje na samoj stvari. I glazbena se snimka s jednakim pravom može smatrati glazbenom stvarnošću a ne tek njezinom simulacijom pa je učenje uz njezinu pomoć također učenje na stvarnosti a ne na didaktičkom materijalu. Paradoksalno je zapravo, da je upravo pojava snimljene glazbe, koju bi se možda moglo smatrati zamjenom za stvarnost, dovela do toga da se glazba ne uči na zamjenama, tj. na nastavnim sredstvima, nego izravno na njoj. Udžbenici zasnovani na pravim glazbenim primjerima te upotreba snimljene glazbe prestaju biti nastavnim sredstvima, i glazbeno učenje pretvaraju u izravno učenje na glazbenoj stvarnosti.

Nastavna tehnologija, udžbenici, snimljena glazba, glazbena stvarnost

nije evidentirano