hrvatski

Značenje glazbenog obrazovanja na pozadini različitih nacionalnih povijesti

Ako se zanemari hrvatski glazbeni folklor i hrvatske skladatelje – a to je legitimno učiniti jer se podrazumijeva da će u učenju glazbe biti i vlastitoga folklora i vlastitih skladatelja – u hrvatskom nacionalnom glazbenom kurikulumu nema zapravo ničega što bi bilo specifično hrvatsko, ničega, dakle, što bi se moglo objasniti specifičnostima nacionalne povijesti. Taj bi se kurikulum bez daljnjega mogao primijeniti i u nekoj drugoj zemlji, kao što bi se glazbenonastavni kurikulum neke druge zemlje bez bitnih preinaka mogao primijeniti u Hrvatskoj, odnosno, ako se hrvatski kurikulum ne bi mogao primijeniti, recimo u Austriji, to nije stoga što je riječ o hrvatskom kurikulumu, već stoga što se austrijski glazbeni pedagozi, kao stručnjaci a ne kao Austrijanci, ne slažu s predloženom koncepcijom. Glazbeni pedagozi u Europi hvalili su Kodályjev modelom pojačane glazbene nastave u općeobrazovnoj školi, ali ga nitko, osim eksperimentalno u Švicarskoj i u Berlinu, nije uveo u svoju praksu. Ne stoga što je mađarski nego stoga što ga nitko nije mogao ili nije želio financirati. Orffov se model, s druge strane, proširio u četrdesetak zemalja svijeta pri čemu baš nikoga nije smetalo to što je njegov autor Nijemac. Nastava glazbe u Hrvatskoj uvijek je bila manje ili više jednaka onoj u ostalim europskim zemljama, i to ne stoga što je bila pod utjecajem glazbene pedagogije drugih zemalja, nego stoga što je – kao i drugdje – počivala na nekim iz struke proizlazećim samorazumljivostima. U hrvatskoj glazbenoj pedagogiji hrvatsko je samo ono što se odnosi na hrvatski folklor i domaće skladatelje. Sve su ostalo glazbenopedagoške univerzalije.

nacionalne specifičnosti glazbenog kurikuluma; hrvatski folklor; Kodályjev model; Orff-Schulwerk; glazbene univerzalije

nije evidentirano