hrvatski

Razlikovna obilježja Boškovićeve prirodne filozofije

Mimo predavanja iz matematike i astronomije u Rimskom kolegiju, dakle mimo svojih osnovnih nastavnih zaduženja tijekom rimske profesure, Ruđer Bošković izgradio je izvornu teoriju silā – jezgru svoje filozofije prirode. Učinio je to u nizu svojih rasprava počevši od 1743. kad je prvi put propitivao jedan problem iz Eulerove Mehanike pa do posljednjega spisa – bilježaka uz treći svezak Stayeva epa o Newtonovoj i Boškovićevoj prirodnoj filozofiji, što su objavljeni postumno 1792. Boškovićevi filozofemi na tom dugom misaonom putu mogu se razvrstati u četiri skupine. Prvu tvore rezultati Boškovićeva umovanja o sili i tvari od 1745. do 1755. godine: 1. teorija silā, s trima razlikovnim obilježjima: definicija sile kao determinatio, uvođenje beskonačno velike odbojne sile na beskonačno malim udaljenostima i geneza krivulje silā, kojom je Dubrovčanin nakanio obrazložiti sve poznate fizičke fenomene ; 2. tumačenje strukture tvari na temelju osnovnoga zaključka: protežno tijelo grade »točke tvari, posve nedjeljive, neprotežne, međusobno odijeljene nekim razmakom, povezane silama, koje, privlačne ili odbojne, ovise o njihovoj udaljenosti«, s jasnim razlikovanjem »elementarnih« točaka tvari od čestica viših redova ; 3. nauk o prostoru i vremenu kao »realnim načinima postojanja«, ali bez razgovjetna ontičkog statusa. Drugu skupinu Boškovićevih filozofema oblikuju njegovi stavovi spram Newtonove prirodne filozofije: 4. odnos prema inerciji, s intrigantnom misaonom evolucijom od 1747. do 1758. ; 5. prešućivanje drugoga Newtonova zakona gibanja ; 6. modifikacija Newtonova zakona opće gravitacije. Treća skupina Boškovićevih prepoznatljivih stajališta obuhvaća primjene njegove teorije sila »na fiziku«, što ih je razvijao od 1745. do 1758. godine: 7. primjena teorije silā na opća svojstva tvari ; 8. primjena teorije silā na »principe kemijskih operacija«. Četvrta se skupina odnosi na Boškovićeva stajališta o temeljima posebnih fizika – od kalorike i optike do elektriciteta i magnetizma, gdje je Dubrovčanin propustio ponuditi ili razraditi svoja osobita rješenja: 8. tvrdnja o naravi vatre ; 9. tvrdnje o naravi okusa i mirisa ; 10. tvrdnja o naravi svjetlosti ; 11. tvrdnje o naravi elektriciteta i magnetizma. U odnosu na tvrdnje iz četvrte skupine moguće je ustanoviti samo to s kim je Bošković bio istomišljenik, a s kim nije. Ovih jedanaest filozofema točno određuju Boškovićevu ulogu u povijesti prirodne filozofije i izvrsno su pomagalo u prepoznavanju boškovićevaca, koji su se, osobito nakon objavljivanja Teorije prirodne filozofije 1758. godine, pojavili od Londona do Edinburgha, od Beča do Trnave, od Zagreba i Čakovca do Baje i Iloka.

Ruđer Bošković; prirodna filozofija

nije evidentirano