hrvatski

(Ne)razumljivost teološkoga govora u suvremenom svijetu

Sama tema Teološko-pastoralnog tjedna »Novi govor vjere kao odgovor na potrebe suvremenog čovjeka« ukazuje na nužnost promišljanja razumljivosti teološkog govora u suvremenom svijetu. Promišljajući to pitanje u perspektive nove evangelizacije papa Benedikt XVI. ističe da se Boga često »predočavalo s jedne strane istinitim, ali istodobno i praznim i otrcanim formulama. One više ne oslovljavaju naš životni kontekst i često ih više ne razumijemo«. Ili se pak Bogu »oduzima ono bitno, krivotvori ga se kao opći moralni topos, od kojega ništa ne dolazi i koji ništa ne znači. Moramo, dakle, pokušati doista izreći supstanciju kao takvu – ali je izreći na nov način. Jürgen Habermas smatra kako je važno da postoje teolozi koji su u stanju blago što ga čuva njihova vjera prevesti tako da ono u sekularnomu svijetu postane riječ za taj svijet. Možda on to shvaća nešto drukčije nego mi, ali je u pravu glede toga da je nutarnji proces prevođenja velikih riječi u govornu i misaonu sliku našega vremena još uvijek u začetcima i da još nije istinski zaživio. To može uspjeti samo ako ljudi žive kršćanstvo polazeći od Onoga koji dolazi. Tek tada to mogu i izreći. Iskaz, razumsko prevođenje, pretpostavlja egzistencijalno prevođenje. ... To je velika zadaća pred kojom stojimo« . Neoskolastičko razdoblje teologije koje je kroz mnoga stoljeća obilježavalo teološki govor diljem svijeta vrijedilo je - »kao navodno o vremenu i prostoru neovisan način filozofiranja i teologiziranja« . Međutim, u prostoru i vremenu postaju vidljive govorne ograničenosti i jezične mogućnosti, zato sadržaj traži da kontekstu današnjeg teološkog govora posvetimo više pažnje. Svaki tekst, koji je izgovoren, pripada kontekstu bez čijeg uvažavanja nije moguće doći do razumijevanja i prihvaćanja. Potrebno je stoga posvetiti pozornost ne samo sadržaju teološkog govora nego i njegovom »slušatelju« koji pripada «svome« vremenu, i koji se u različitim povijesnim razdobljima mijenja s obzirom na način življenja i razmišljanja ali se ne mijenja s obzirom na svoju ontičku i ontološku realnost, iz koje nije »isključen« nijedan čovjek. Činjenično i povijesno, snagom sveopće spasenjske volje, svaki čovjek ima nadnaravni poziv, koji određuje temeljno čovjekovo stanje, usmjeruje dinamizam njegove duhovnosti prema nadnaravnom cilju u Bogu te je najnutarnjije središte njegove egzistencije. Na to najnutarnjije središte čovjekove egzistencije trebao bi teološki govor uputiti i suvremenog čovjeka i pokazati mu da Bog nije naziv za stvarnost koja istom naknadno ulazi u čovjekov život s obzirom na koju se on može pitati kakvo bi značenje ona mogla imati za njega. Da bi ostvarila tu zadaću, veli K. Rahner »teologija, kao prvo i najvažnije, mora stvoriti nove izričaje za sadržaje stare vjere« . Teologija stoji i pada s time da u svome vremenu i prostoru čini razumljivim čovjeku tko je Bog i što Bog znači za čovjeka i svekoliku stvarnost. R. Fisichella upozorava da u proces prevođenja velikih riječi u govornu i misaonu sliku našega vremena ne smijemo zaboraviti da se teološki govor po svojoj osobitosti i značajkama razlikuje od drugih vrsta govora.

teološki govor ; razumljivost ; zadaća ; suvremeni svijet ; čovjek ; sveta tajna (otajstvo)

nije evidentirano