hrvatski

Vjesnik Staroslavenske akademije u Krku (1912 - 2012)

Osnivanjem Staroslavenske akademije u Krku godine 1902. učinjen je velik korak u pravcu znanstvenoga proučavanja, vrjednovanja, ali i očuvanja glagoljaške baštine u cjelini, napose staroslavenskog bogoslužja ili kako je to izričito navedeno u njezinim Pravilima (koja su odobrena 12. siječnja 1903. u Trstu), svrha je Akademije: ''njegovati staroslavenski liturgični jezik te promicati njegovo učenje, gojiti glagoljsko crkveno pjevanje dotjerav ga, da bude odgovaralo crkvenim propisima'' (§ 1.). Idejni začetnik i pokretač Staroslavenske akademije bio je krčki biskup Antun Mahnić s najbližim suradnicima. U cilju ostvarivanja svojih zadaća, uz neophodnu naobrazbu, napose je istaknuto: ''objelodanjivanje knjiga, u koliko su potrebite za učenje i razumijevanje staroslavenskoga liturgičnoga jezika ; isto tako po mogućnosti izdavanje društvenog lista (organa)'' (§ 2.). Upravo se u potonjim riječima krije ono što će tek desetljeće kasnije doživjeti svoju potpunu – iako vrlo kratkotrajnu – realizaciju u vidu objavljivanja periodičke publikacije koja je nosila naziv Vjesnik Staroslavenske akademije u Krku. Doduše, o pokretanju određenog glasila raspravljalo se još 27. siječnja 1903. na sjednici Akademije, ali je na tome i ostalo. Uvidjevši neophodnost postojanja jednoga glasila koje bi bilo na korist kako instituciji i njezinom članstvu tako i znanstvenoj javnosti, ali i svim onim ljubiteljima glagoljaškog slova i riječi, ravnateljstvo Staroslavenske akademije na sjednici održanoj u Krku 17. travnja 1912. godine donijelo je odluku o izdavanju Vjesnika Staroslavenske akademije u Krku na godišnjoj razini po jedan broj. U tome će se glasilu ''iznositi glavni doživljaji, potrebe, prijedlozi i sve što smjera na povijest i promak našega društva''. Treba spomenuti da su i prije toga članovi Akademije dobivali godišnja izvješća tiskana u posebnim arcima koja su pak bila dostavljana članovima skupa s njezinim redovitim izdanjima knjiga (Glagolitica – Publicationes Palaeoslavicae Academiae Veglensis). Od neprocjenjive pomoći svemu tome bila je biskupijska tiskara ''Kurykta'' u Krku koja je također osnovana nastojanjem biskupa Mahnića 1899. godine, a sukladno njegovoj izjavi: Ne mogu bez tiskare! – što nije samo zgodna dosjetka već stvarna i promišljena potreba i odgovor na ondašnje šire društvene potrebe komuniciranja putem tiskanog medija. Za urednika Vjesnika izabran je potpredsjednik Staroslavenske akademije prof. Nikola Žic (Punat, 10. VII. 1882. – Zagreb, 14. VI. 1960.), poznati geograf i povjesničar kulture, tada u službi kotarskog školskog nadzornika u Krku. Prvi broj Vjesnik Staroslavenske akademije u Krku za godinu 1912. tiskan je tiskari ''Kurykta'' 1913. godine na 127 stranica. Cijena pojedinom broju iznosila je 2 krune. Na prvih dvadesetak stranica donesena su Pravila Staroslavenske akademije, Ravnateljstvo i popis Članova, te zapisnici Sjednica i skupština za 1912. i 1913. godinu. Taj je dio zamijenio dotadašnja zasebno tiskana izvješća (sačuvani primjerci samo za 1904., 1906., 1909., 1910. i 1911.) koja su članovima bila slana kao uvid u stanje i rad njihove Akademije. Slijede potom manji radovi i članci. Tadašnji predsjednik Staroslavenske akademije Matija Oršić, kanonik u Krku, piše opsežan nekrolog svome predšasniku, dr. Franji Volariću (Vrbnik, 27. kolovoza 1851. – Krk, 1. rujna 1908.). Članku je pridodana i fotografija prvoga predsjednika Akademije. Pop Vinko Premuda, dušobrižnik na Vrhu i Odbornik Staroslavenske akademije, na temelju članka Louisa Legera (Georges d'Esclavonie, chanoine pénitencier de la cathédrale de Tours au XIV-XVme siecles) priopćuje podatke O Slovencu Jurju, kanoniku penitencijaru stolne crkve tourske u XIV. vijeku. Radi se zapravo o glasovitom glagoljašu Jurju iz Slavonije/Jurju Slovincu/Jurju iz Toursa (oko 1355./1360. – 1416.) koji je između ostalog bio profesor Pariškog sveučilišta. Isti pisac u opsežnom članku naslovljenom Prilozi za literaturu hrvatskih glagolskih spomenika obrađuje Uskrsnu sekvenciju, Službu sv. Mavra kao prilog za hagiologiju i Oporuku Margarite Sedmačić iz 1520. godine. Prof. Ivan Milčetić priopćuje Stare glagolske recepte, egzorcizme i zapise te donosi u transliteraciji sadržaj rukopisne knjižice iz koje je crpio podatke za svoj rad. Ostatak Vjesnika svojim tekstovima ispunjava Vinko Premuda tako da je on najzastupljeniji autor u njemu. Prvo piše o Valunskoj ploči (Još oble glagolice na Kvarneru ili o valunskoj ploči) u kojem iznosi povijest istraživanja i sve poteškoće u razrješenju dvopismenog i dvojezičnog teksta ove dragocjene ploče iz negdašnjeg sela Bućev kod Valuna na otoku Cresu. Zatim u članku Glagolski pabirci raspravlja o glagoljaškim terminima doscinobrah (u značenju iluminirati) i zlato od krave (prihod od davanja krave u najam). U nastavku Premuda kritizira izdanje Glagolske notarske knjige vrbničkoga notara Ivana Stašića iz 17. stoljeća koju je za tisak priredio Rudolf Strohal, a objavila Staroslavenska akademija kao prvu knjigu unutar Starohrvatske glagolske knjižnice. Također daje primjedbe na djelo prof. Ivana Milčetića Hrvatska glagolska bibliografija ističući kako njegov tekst: ''nije uperen ni proti Jugosl. akademiji ni proti kome od spomenutih. Napisah ga kao i ostale u najboljoj namjeri, ne htijući da nikoga uvrijedim. Tiče se naše svetińe ; ove pako ne puštajmo vući po blatu''. Za razliku od gore rečenih knjiga Premuda se pohvalno izražava o kapitalnom djelu Vatroslava Jagić na ruskom jeziku Glagolsko pismo objavljenom unutar Enciklopedije slavenske filologije. Kao svoj zadnji osvrt, Premuda piše o hrvatskim glagolskim natpisima koji su publicirani u Vjesniku Hrvatskoga arheološkog društva, a izvorno se čuvaju u Narodnom muzeju u Zagrebu (danas Hrvatski povijesni muzej) gdje su prispjeli na različite načine. Na samom kraju Vjesnika nalazi se kronološki popis Dosadašnjih publikacija Staroslavenske Akademije u Krku te Dodaci i dopuńci, Ispravci i sadržaj (Gdje je što?). Drugi, nažalost i posljednji broj Vjesnika Staroslavenske akademije u Krku za godinu 1913. tiskan je ''Kurykti'' 1914. godine na 79 stranica. Cijena mu je također iznosila 2 krune. U sadržajnom pogledu nešto je skromniji, ali je zato podjednako zanimljiv kao i prvi broj. Na početku se donosi sastav Ravnateljstva Akademije i popis članova te izvješća sa sjednica i skupština za 1913. i 1914. godinu. Slijedu niz članaka, a prvi je onaj prof. Ivana Milčetića Otok Krk i glagoļska kńiževnost u kojem pozicionira ulogu otoka Krka i njegove glagoljske baštine unutar hrvatske kulture. U zaključku autor kaže: ''Starine se čuvaju najboļe za potomstvo u uređenim kńižnicama pod ključem, i sa signaturom. Inače iščeznu vrlo lako. Ovo neka uvaže i moji prijatelji na Krku, ako hoće da spasu ono, što još posjeduju. I moja bibliografija (Hrvatska glagolska bibliografija) pomaže, jer će se unaprijed znati, gdje se što nalazi''. U ovom broju Vjesniku niz je članaka napisao i prof. Ivan Koštiál, slovenski lingvist i folklorist. Članke je napisao na slovenskom jeziku, a redom to su: Glagolica pri Slovencih, Glagolske listine iz Istre, Čakavska ''Duhovna bramba'' iz Bašćanske Drage i Matice v Krkavčah pri Kopru. Opsežan prikaz najstarijeg hrvatskog glagoljskog brevijar – Prvog vrbničkog brevijara iz 13./14. stoljeća – donosi dr. Mate Tentor, hrvatski filolog i poznati knjižničar rodom s Cresa. Prikaz je izrađen na temelju djela dr. Josipa/Josefa Vajsa objavljenom na češkom jeziku u Pragu 1910. godine (Nejstarši breviař chrvatsko-hlaholsky), ali i uz vlastita zapažanja. Isti autor piše i o Vajsovom Vesperalu (Vesperal Rimsko-slovênski, Krk 1907.) gdje iznosi svoje zamjerke na transkripciju staroslavenskih hrvatskih knjiga latinskim pismenima. Kao svojevrsni nastava iz prošlogodišnjeg Vjesnika Vinko Premuda nanovo piše o temi Uskrsna sekvencija donoseći ''na vidjelo opet jednu uskrsnu sekvenciju, koja je zanimljiva ili kao ostanak starijeg obreda ili kao svoje vrsti parafraza poznate latinske: Victimae paschalis (…).'' Salamunovo slovo i kńigi lêč naslov je članka popa Antuna Mrakovčića iz Punta u kojem autor po vlastitu svjedočanstvu piše da je ''tako zvano slovo Salamunovo t.j. zvijezdu sa pet krakova, vidio nacrtano iza nekih vrata u Puntu'', a što da bi bila ''dobra obrana od more''. Kako je Ivan Tomko Marnavić patvorio glagolski psaltir pokazuju fra Nikola Milčetić iz Dubašnice i pop Jerko Gršković, umirovljeni župnik iz Vrbnika. U radu se donose filološki i povijesni dokazi izneseni u radu Vatroslava Jagića Tomko Marnavić als Fälscher des angeblich im Jahre 1222 geschriebenen glagolitischen Psalters (Archiv für slavische Philologie 33/1912). Spomenimo da su Puntar pop Mrakovčić i Dubašljanin fra Milčetić bili na trošak Staroslavenske akademije poslani na školovanje u Prag, na tamošnje sveučilište, kako bi specijalizirali slavistiku. Posljednji članak u ovom broju potpisuje pop Jerko Gršković (Paljetkovanje po Vjesniku Staroslavenske akademije za god. 1912.) u kojem kritizira neka tumačenja Vinka Premude i Strohalovo izdanje Stašićeve notarske knjige. Doslovce ovako piše: ''Izdanje je Strohalovo zgodno za narod – veli pop V. Premuda na str. 85. Vjesnika – a ja mislim, da je to za narod vrlo nezgodna, promašena knjiga''. Kao i u prvom broju tako je i ovdje priložen popis Dosadašnjih publikacija Staroslavenske Akademije u Krku te sadržaj. Valja napomenuti da je drugi svezak Vjesnika publiciran u vrijeme kada je Prvi svjetski rat bio na svome početku. Unatoč tomu bila je izražena želja ''da Vjesnik redovito izlazi svake godine, makar manjim opsegom, jer se time nadamo popularizirati naše nastojanje i proširiti okvir radu, koji se do sada kretao skoro isključivo oko crkvene strane naše starine''. Građa i prilozi za treći broj Vjesnika bili su spremni, ali je upravo zbog ratnih okolnosti on prestao izlaziti. I sam je urednik bio mobiliziran, a bolje nisu prošli ni radnici biskupijske tiskare ''Kurykta''. Slijedili su vrlo teški dani za Krčku biskupiju i njezina pastira pa prema tome i za Staroslavensku akademiju. Kada je Vjekoslav Štefanić u časopisu Croatia sacra iz 1944. godine pisao o Staroslavenskoj akademiji tada je dosta oštro ocijenio njezin Vjesnik: ''Vjesnici su donieli prilično neizvornog materiala i prikaze, nekoliko manjih priloga znanstvene vriednosti i nešto izvora: nisu dakle bili na ozbiljnoj znanstvenoj visini''. Treba reći da je Vjesnik izlazio ponajviše trudom urednika Žica i odbornika Premude. Iako tekstovi i nisu uvijek bili na visini mora se priznati da su oni produkt jedne male znanstveno-stručne, ali i amaterske zajednice, periferije u mnogo pogleda, ali upravo zbog toga vrijedni i podjednako važni. Stoga to moramo imati u vidu prilikom ocjenjivanja uloge i važnosti ovog časopisa. Napomenimo da radovi objavljeni u Vjesniku – kao i u većini sličnih izdanja – nisu bili novčano honorirani. Za novog urednika Vjesnika – nakon što je prof. Žic podnio ostavku 1916. – bio je imenovan pop Vinko Premuda (Baška, 20. kolovoza 1870. – Baška, 23. veljače 1944.), glagoljaš – znanstvenik, tajnik Staroslavenske akademije. Međutim, ni on nije mogao puno učiniti jer su društveno-političke i ekonomske okolnosti bile takve da se više na Krku nije razmišljalo o izdavanju Vjesnika, a i opstanak same Akademije bio je upitan. Najzad, nakon pregovora i dogovora u siječnju 1928. došlo je do ujedinjenja Staroslavenske akademije u Krku i Leonova društvo iz Senja s Hrvatskom bogoslovskom akademijom u Zagrebu. Do toga je došlo iz više razloga, ali jedan od glavnih je bio taj što je rad Staroslavenske akademije u potpunosti zamro i više nije bilo nade u njezinu obnovu. Stoga je odluka o njezinu preseljenju u Zagreb i formiranju Staroslavenskog odsjeka unutar Hrvatske bogoslovske akademije bilo opravdano. Za pročelnika toga odsjeka izabran je mons. Svetozar Ritig (također i Rittig, Brod na Savi, 6. travnja 1873. – Zagreb, 21. srpnja 1961.) sveučilišni profesor, crkveni povjesničar i političar. Ritig je pokušao 1928. nanovo početi izdavati Vjesnik, ali sada pod nazivom Vjesnik Staroslavenskog odsjeka Hrvatske bogoslovske akademije. On je trebao biti tiskan na 6-7 araka uz financijsku potporu Hrvatske bogoslovske akademije od 10.000 dinara. Nažalost, od toga – zbog tadašnje situacije u državi i društvu – nije na koncu bilo ništa. Još prije toga razmišljalo se kao mogućnost da se unutar glasila Hrvatske bogoslovske akademije Bogoslovska smotra tiska mali Vjesnik Staroslavenskog odsjeka, ali ni to nije zaživjelo. U oba slučaja jedan od bitnih problema bio je slab odaziv suradnika te nastupajuća diktatura u Kraljevini Jugoslaviji. Unatoč tomu glagoljaška je tematika – neovisno o svemu – pronašla svoje mjesto na stranicama Bogoslovske smotre. Ritig je bio vrlo kompleksna osoba hrvatske crkvene i političke scene u 20. stoljeću. No, najveća je i nezaobilazna njegova zasluga utemeljenje Staroslavenskog instituta 1952. godine koji je jedno vrijeme nakon njegove smrti nosio ime po svome utemeljitelju. Također je zaslužan za pokretanje institutskog časopisa Slovo, a u čije je temelje svakako ugrađen i Vjesnik Staroslavenske akademije u Krku – isto onako kao što je Staroslavenska akademija u Krku u temeljima Staroslavenskog instituta u Zagrebu.

Staroslavenska akademija u Krku; Vjesnik Staroslavenske akademije u Krku

nije evidentirano