hrvatski

Komparacija rješavanja dva izomorfna nerješiva problema s različitim okolinama zadatka

Neka temeljna ograničenja kompjutacije mogu se prikazati kroz paradokse i nerješive probleme. Prema kompjutacijskoj hipotezi o umu i kognicija je također podložna tim ograničenjima i stoga je interesantno vidjeti kako se ljudski rješavači nose s takvim izazovima. Uspješni rješavači nerješivih problema su oni koji uspiju prepoznati uzroke nerješivosti i pokazalo se da takvi rješavači čine više tzv. metarazinskih skokova u kojima se problemu pristupa izvan pravila određenih samim pravilima problema. U seriji eksperimenata uspoređeno je rješavanje nerješive i rješive verzije MU problema kao i izomorfnih verzija tog problema nazvanih Domino problem. Razlika između ove dvije verzije problema proizlazi iz specifične okoline zadatka problema. Okolina MU problema je simboličko-grafička, a Domino problema perceptivno-motorna. U eksperimentu je sudjelovalo 20 rješavača od koji su po slučaju podijeljeni u dvije nezavisne skupine od kojih je jedna rješavala MU problem, a druga Domino problem. Polovica ispitanika u svakoj od skupina je započela rješavanje s nerješivom verzijom problema, a druga s rješivom. Tako su manipulirana dva faktora: tip problema (MU – Domino) i rješivost problema (rješivi – nerješivi). Korištena je tehnika glasnog mišljenja s retrospektivnim izvješćima. Izvještaji rješavača su transkribirani, segmentirani i kodirani prema sustavu od 16 kodirajućih kategorija koje ujedno predstavljaju lokalne strategije. Na temelju protokola su određene dominantne i globalne strategije, a za lokalne strategije su izračunati relativni brojčani i vremenski udjeli koji su onda korišteni u statističkoj analizi. Okolina zadatka problema koja je manipulirana kroz MU i Domino verziju problema pokazuje značajan efekt u više parametara. Razlike u uspješnosti i procjeni težine nisu dobivene što znači da su dvije verzije problema dobro usklađene. No dobivene su razlike u stilu rješavanja, korištenju općih heuristika i lokalnih strategija. Rješavači izloženi perceptivno-motornoj okolini problema (Domino problem) čine više koraka (t(18) = -3, 03 ; p = , 007) koji su u prosjeku vremenski kraći (t (18) = 2, 16 ; p = , 044), prolaze kroz veći broj stanja u problemskom prostoru (t (18) =-3, 41 ; p = , 003) te češće prolaze kroz ista, već pređena stanja (t (18) = -2, 69 ; p = , 015) od rješavača izloženih simboličko-grafičkoj okolini (MU problem). Efekt okoline problema izražava se i kroz frekventnost globalnih heuristika (hi-kvadrat (5) = 12, 83 ; p < 0, 05). MU rješavači češće koriste strategiju analize sredstava i ciljeva i uspona na brijeg, dok Domino rješavači učestalije koriste strategiju rada pokušajima i pogreškama. To se reflektira i u razlikama u lokalnim strategijama: Domino rješavači su više posvećeni primjeni operatora (t (18) = -2, 43 ; p = , 026) i općenito kretanju kroz problemski prostor što uključuje i vraćanje po istoj stazi te vraćanje na početak i kretanje iz početka (t (18) = - 3, 44 ; p = , 003), dok MU rješavači pristupaju više indirektno s više planiranja (t (18) = 2, 27 ; p = , 036), evaluacije (t (18) = 3, 76 ; p = , 0014) i analize trenutnog stanja (t (18) = 2, 1 ; p = , 05) , traženja i biranja operatora (t (18) = 2, 38 ; p = , 028).

rješavanje problema; nerješivi problem; okolina problema; metoda glasnog mišljenja

nije evidentirano