hrvatski

PERCEPCIJA ULOGE SLOŽENOSTI U OBLIKOVANJU KRAJOBRAZA

U disertaciji su istraženi određeni aspekti značenja i konceptualizacije fenomena kompleksnosti kao složene cjeline senzacija koje pridonose uspješnosti otvorenih, javnih prostora. Problematika rada obuhvatila je kritičko preispitivanje definiranja i dimenzija procjenjivanja složenosti krajobraza te suočavanje s nedorečenošću odgovora na pitanje „koliko je složen krajobraz dovoljno složen krajobraz?“. Cilj je bio proširiti uobičajene spoznaje i definiranje krajobrazne složenosti pri čemu su se koristile višestruke metode njezine procjene. Time se pridonjelo složenijoj procjeni stupnja kompleksnosti krajobraza te se stvorila baza osnovnih cjelina indikatora o tome što bi mogao pretpostavljati „optimalan stupanj složenosti“ otvorenih prostora. Hipoteze rada korištene su za utvrđivanje validnosti funkcioniranja nekoliko dimenzija koncepata složenosti otvorenih prostora. Obuhvaćene su sljedeće hipoteze: konceptualizacija složenosti otvorenih prostora važan je čimbenik uspješnosti njihova oblikovanja ; otvoreni prostori premale ili prevelike složenosti malo su korišteni i ne preferiraju ih korisnici različitih profila ; prostori umjerene i veće složenosti uspješniji prediktori preferenci i korištenja otvorenih prostora ; funkcionalna složenost oblikovanog krajobraza uspješniji je prediktor preferenci i njegova korištenja nego što je to njegova vizualna složenost. Za područje rada izdvojeni su gradski parkovi kao javni otvoreni prostori koji su tradicionalno namijenjeni odmoru i rekreaciji svih profila korisnika, a te im karakteristike omogućavaju i vrlo veliku složenost u oblikovanju. Rad je uključio tri različitie metode koje su obuhvatile ekspertni i percepcijsko bazirani pristup u procjenjivanju krajobraza. Korištene su strukture analize složenosti kao pokazatelj stupnja složenosti analiziranih parkova. Primjena metode promatranja uz metodu brojanja koristila se za utvrđivanje intenziteta korištenja različito složenih dijelova parkova od strane korisnika te se provjerila veza intenziteta i načina korištenja parkova u relaciji s postojanjem funkcionalnih, vizualnih i dinamičnih dimenzija i elemenata njihove složenosti. Anketnim istraživanjem utvrdile su se preferencije ispitanika prema različito složenim krajobrazima te se preispitalo mišljenja ispitanika o nekim aspektima složenosti parkova. Strukturnim analizama obuhvaćeno 45 primjera suvremenih gradskih parkova kod nas i u svijetu, opservacije su obuhvatile ukupno 182 obilaska terena, a u anketnom upitniku sudjelovao je 301 ispitanik. Rezultati rada ukazuju na to kako se složenost ili koncepti vezani za složenost krajobraza (heterogenost, raznolikost, bogatstvo, diverzitet i sl.) općenito uzimaju kao pozitivne karakteristike otvorenih prostora. S druge strane, diskusije koje su se bavile tom tematikom ne razmatraju elemente i indikatore složenosti na način koji bi upućivao na jednoznačne i konkretne kalkulacije složenosti određenih tipova krajobraza, kao niti na optimalan stupanj složenosti određenih tipova krajobraza. Provedeno istraživanje jasno ukazuje na to da je koncept složenosti važna komponenta oblikovanja i uspješnosti otvorenih prostora. Rezultati upućuju i na to da su složeniji dijelovi otvorenih prostora posjećeniji te više preferirani od manje složenih dijelova parkova, no međutim, i da je složenost kao kvaliteta otvorenih prostora u današnjoj projektantskoj praksi podcijenjena. Kao vrlo važan nalaz pokazao se i taj da je za cjelovito praćenje složenosti oblikovanih krajobraza potrebno okupljati vizualne i napose funkcionalne indikatore složenosti (dobivene fizičkom raščlambom krajobraza) te dinamične indikatore složenosti (dobivene izdvajanjem dinamičnih dimenzija krajobraza). Kalkulacije složenosti otvorenih prostora osim ujednačenog definiranja i navedenih indikatora trebaju prihvatiti i opće baze stupnjevanja krajobrazne složenosti koje bi pri procjenama oblikovanih krajobraza dale ujednačene temelje za njihovu usporedbu. Pri tome značenje raspona od jednostavnosti do kompleksnosti strukture treba kvalificirati kao stanja male, srednje, velike i prevelike složenosti, kao što je i potrebno stvaranje konsenzusa oko određivanja stupnja velike odnosno prevelike složenosti. Na kraju treba podvući da je koncept složenosti važan čimbenik oblikovanja otvorenih prostora koji pridonosi njihovoj uspješnosti i kvaliteti, a primjena tog koncepta može u određenoj mjeri utjecati na povećanu posjećenost i korištenje otvorenih prostora. Pri tome smatramo, a i rezultati tako govore, da je kod oblikovanja otvorenih javnih prostora stanje velike složenosti više optimalno od stanja srednje ili male složenosti.

Park; otvoreni prostor; složenost; krajobraz; percepcija

nije evidentirano