hrvatski

Stih Andrićeve poezije

Svjetonazorno i tematski Andrić je angažirano i intenzivno prisutan u književnoj moderni: s pjesmama u slobodnom stihu – onima koje su grafički organizirane u stihovnim redcima (metričkim i nemetričkim stihovima), kao i s lirskim oblicima grafički bliskima prozi. Pojavljuje se u razdoblju od 1912. do 1920., a proces traženja Andrićeve pjesničke forme kreće se od vezanoga stiha: akcenatskoga i silabičkog, preko polimetrije do nemetričke forme, kratkoga slobodnoga stiha i lirskoga govora u pjesmi u prozi bliskoga slobodnome stihu i narativna govora u poetskoj prozi u kojoj napušta unutarnja i vanjska stihovna obilježja. Dio pjesma posjeduje visoku eufonijsku uređenost i značajnu razinu metričke uređenosti, no posjeduju i jasne signale intervencije u vezani stih kojima se distanciraju od posvemašnjega priklanjanja tradicionalnim formama. Štoviše, formu ne nude kao okvir nego kao materijal. U toj su skupini pjesme akcenatsko- silabičkoga ustrojstva i ornatusa: iz prve faze, npr. ŠETNJA, 1914., LANJSKA PJESMA, a iz druge faze (dvadesetih godina) srodne su im pjesme ZEMLJA, BEZ NASLOVA, PUTNIČKA PJESMA. Odabir metričkih signala čistoakcenatskoga stiha posjeduju STROFE U NOĆI, no dvjema pjesmama pod tim naslovom nije strana ni silabička tendencija, a na polimetriji se zasniva LANJSKA PJESMA. U jednoj se skupini pjesama konvencionalne metričke forme jambskoga i trohejskog jedanaesterca pojavljuju u ulozi svojevrsna stihovno ornamentalnoga preludija nakon kojega autor uvodi nemetričke stihove da bi se istim konvencionalnim metrima iz uvoda opet vratio u završnici pjesme. Za taj tip pjesama Slaven Jurić je upotrijebio Eliotov naziv „duh metra u pozadini“ i demonstrirao ga analizom stihova TAME i JADNOGA NEMIRA, iz HRVATSKE MLADE LIRIKE. Slični su postupci primjetni i poslije, npr., u pjesmi JUTRO, a djelomice su nazočni i u pjesmama koje ipak, zbog dominacije nekoga drugog ritmičkog ili eufonijskog načela, svrstavam u druge skupine. Skupina pjesma u slobodnom stihu posjeduje znatno neobvezatniju formu od okvira koju nudi Jurićev tip „organski slobodni stih“ i „dugi slobodni stih“ (npr., POTONULO, POVRATAK, SAN MARINO). Njihov stih karakterizira dominacija hipotaktičke rečenice razbijene u nekoliko redaka koja često završava granicom strofoida, a pri prijelazima redaka rabi se sintaktička klauzula i opkoračenje. Opkoračenje je najčešće uvedeno zbog potreba simulacije stihovnoga retka (grafičkim se izgledom demonstrira pjesma, u strofoidima ili stihična) i zato da se semantički naglasi zakoračeni redak. Dominiraju dugački i rijetki, vrlo kratki, redci u kombinaciji. Prihvatimo li mišljenje da Andrićev odnos prema formi nije ni slučajan ni beznačajan u vrijeme kad se slobodni stih i pjesma u prozi u europskim književnostima bore za prava legitimne književne forme, nećemo zanemariti očigledne razlike u unutarnjoj ritmičkoj i eufonijskoj strukturi grafičke proze u EX PONTU i NEMIRIMA. EX PONTO sadrži pjesme u prozi što se supstancijalno i unutrašnjim ritmičkim događanjima razlikuju od poetske proze koja preteže u NEMIRIMA.

Stih ; Ivo Andrić ; poezija ; slobodni stih

nije evidentirano