Napredna pretraga

Pregled bibliografske jedinice broj: 561184

Likovna kultura u Zadru za austrijske vlasti


Travirka, Antun
Likovna kultura u Zadru za austrijske vlasti // Zadar za austrijske uprave / Batović, Šime/Travirka, Antun (ur.).
Zadar: Matica hrvatska, ogranak u Zadru, 2011. str. 397-788


Naslov
Likovna kultura u Zadru za austrijske vlasti
(Visual Culture in Zadar during the Austrian Administration)

Autori
Travirka, Antun

Vrsta, podvrsta i kategorija rada
Poglavlja u knjigama, ostalo

Knjiga
Zadar za austrijske uprave

Urednik/ci
Batović, Šime/Travirka, Antun

Izdavač
Matica hrvatska, ogranak u Zadru

Grad
Zadar

Godina
2011

Raspon stranica
397-788

ISBN
978-953-247-047-5

Ključne riječi
Zadar, Austrijsko Carstvo, austrijska uprava, likovna kultura, XIX. stoljeće, Dalmacija, otočento, Risorgimento, klasicizam, bidermajer, romantizam, historicizam, secesija, slikarstvo, umjetnost multioriginala, vedute, sakralna umjetnost, kiparstvo, zlatarstvo, fotografija, uređenje interijera, karikatura, gradska električna rasvjeta
(Zadar, Austrian Empire, Austrian Administration, Visual culture, XIXth century, Dalmatia, Ottocento, Risorgimento, Classicism, Biedermeir style, Romanticism, Historicism, Art Nouveau, Painting, Art of Multioriginals, Vedutas, Sacral Art, Sculpture, Jewelery and Goldsmith, Photography, Interior Arrangement, Cartoons, Electric Illumination)

Sažetak
Kada su u svibnju 1797. Napoleonove trupe dokinule tisućljetno postojanje Mletačke Republike, Dalmacija se, pa tako i Zadar, njeno upravno središte, mirom u Campoformiju našla u sastavu Austrijske Carevine. Carska vlast nije potrajala dugo, jer je nakon vojnih poraza već u prosincu 1805. godine mirom u Požunu Austrija bila prisiljena Napoleonu I. prepustiti Veneciju, zapadnu Istru, Dalmaciju i mletačku Albaniju. To kratko razdoblje nije ostavilo nekih osobitih pomaka u odnosu na posljednje godine vladavine Serenissime. Naročito se to odnosi na kulturne prilike i urbano lice Zadra. Klasicizam, koji je u tom razdoblju postao dominantan likovni stil zapadne i srednje Europe osjetio se i u austrijskom Zadru, ponajviše u graditeljskim zamislima. Stilski čisti klasicistički spomenik, nastao na samom kraju prve austrijske uprave (1805.-1806.), reprezentativni je Oltar duša u čistilištu u zadarskoj stolnoj crkvi sv. Stošije, rad mletačkog altarista Pietra Onige. Francuska vladavina nad Zadrom i Dalmacijom trajala je od veljače 1806. do prosinca 1813. godine. Ona je značila oštru cezuru u dotadašnjem životu pokrajine jer je u tom odista kratkom razdoblju došlo do značajnih društvenih reformi koje su pridonijele buđenju građanske samosvijesti, a to se prilično jasno osjetilo na području školstva, pa i kulture. U studenom 1813. nakon Napoleonovih poraza u Rusiji i kod Leipziga započinje austrijska opsada Zadra, potpomognuta i engleskim trupama, te već 7. prosinca austrijska vojska ulazi u Zadar. Tako započinje period vladavine Austrijske Carevine nad Dalmacijom i njenim glavnim gradom, Zadrom za punih 105 godina. To je razdoblje kojim se bavi ovaj rad izučavajući segment likovne kulture kao jedan od pokazatelja ukupnog stanja i razine ne samo kulturnog, već i društvenog, pa i političkog života dalmatinskog središta. Specifičnosti strukture zadarskog gradskog stanovništva, promjene njezine stratifikacije u dinamici razvitka političkog, društvenog pa tako i kulturnog života tek su djelomično usporedive s prilikama u ostalim dalmatinskim središtima. Zasebnosti administrativnog i vojnog sjedišta perifernog i zaostalog krunskog posjeda Carevine odražavaju se ponajprije u krutoj upravi carskih vojnih guvernera, a kasnije carskih namjesnika i bujajuće birokracije. Centralizacija crkvene uprave izvršena pod neospornim utjecajem austrijskog monarha papinskom bulom od 30. lipnja 1828. i njenom implementacijom iz 1830. godine kojom je zadarska nadbiskupija podignuta na čast dalmatinske metropolije stičući time apsolutni primat nad ostalim dalmatinskim biskupijama. Teško je shvatljiva službena potpora svih spomenutih službenih krugova izrazito protalijanskim udruženjima, glasilima, političkim skupinama, a posebno kulturnim djelatnostima u vrijeme dok je Carevina vodila niz teških bitaka s francuskom i pijemontskom vojskom u ratu za ujedinjenje Italije u kojem je u konačnici i izgubila svoj talijanski posjed, Lombardiju i Veneto. Prejednostavno je tu politiku pravdati činjenicom što je glavnina službeničkog kadra dolazila upravo iz te dvije pokrajine, te je Austrija u tom smislu samo nastavila proces započet još za francuske uprave. Stvaranjem takvih odnosa, zadržavanjem talijanskog jezika službenim govorom pokrajine, apsolutnim favoriziranjem talijanske kulture i drugim mjerama austrijska vlast, ali jednako i protalijanski opredijeljen visoki kler u dobroj mjeri nadležan za školstvo, nastojali su pod svaku cijenu spriječiti težnje goleme većine slavenskog, pretežito hrvatskog stanovništva pokrajine za spajanjem s ostalim hrvatskim zemljama. Unatoč zapuštenosti, krunska zemlja Dalmacija bila je strateški izuzetno s važan prostor koji kontrolira praktički cijelu istočnu obalu Jadranskog mora što je za Carevinu bilo od velikog značaja nasuprot narastajućih težnji talijanske države u stvaranju, no jednako tako zbog sve nemirnijeg stanja u turskoj Bosni u jadranskom zaleđu i procesa nastajanja slavenskih balkanskih država Srbije i Crne Gore na istoku postupnom emancipacijom od turske vlasti. Kako zbog teško rješivih i narastajućih problema i u cislajtanijskom i translajtanijskom prostoru do pune jadranske orijentacije Austrije s kompaktnim i integriranim hrvatskim prostorom od Drave do Jadrana nikad nije došlo, to je bez sumnje i jedan od uzroka njenog postupnog slabljenja i konačne propasti. Podržavanje uskih autonomističkih težnji slabo razvijenog i neemancipiranog građanstva, posebno filistarskog i podložničkog činovništva u glavnom se gradu Dalmacije pokazalo pogrešnom politikom koja je, posebno nakon sloma Bachova apsolutizma samo pojačala političke suprotnosti i dovela u vrijeme jačanja moći liberalnog kapitala do gotovo potpune izolacije Zadra, "utvrde talijanstva" od ostalih dijelova Dalmacije. Posebno pri tome mislimo na Split koji se već od konca osamdesetih godina Ottocenta sve više nameće kao najmnogoljudniji grad i najjače dalmatinsko privredno središte u kojem, uz domaći kapital sve više dolazi do izražaja i autentična hrvatska nacionalna kultura. Tekst nastoji pružiti objektivni prikaz razvitka likovne kulture Zadra u Ottocentu kroz koji se u priličnoj mjeri mogu sagledati gotovo svi aspekti ranije spomenutih problema. Namjera mu je na svoj način pokazati da je stoljetna austrijska uprava nad Zadrom unatoč raširenu mišljenju o bogatom, urbanistički sređenom, europeiziranom "gospodskom" gradu značila zapravo razdoblje stagnacije i postupne prometne, gospodarske, kulturne i svake druge izolacije urbanog središta od svojeg prirodnog okruženja i narastajućih težnji pokrajine. Tako je sudbina Zadra bila predestinirana i znatno prije Rapalla. Fama o sjaju austrijskog Zadra potiče i od činjenice da je u strahovitim ratnim razaranjima u pedesetak većih i manjih savezničkih zračnih napada tijekom 1943. i 1944. godine uništen veći dio urbane jezgre, pa su sačuvane fotografske vedute i razglednice potaknule sjetu za zauvijek izgubljenim civiliziranim ambijentima i uljudbi Ottocenta. Tim melankoličnim sjećanjima svakako su doprinijela i turbulentna događanja i nova razaranja s konca XX.stoljeća. Područje izučavanja nastoji ukazati na dva različita razdoblja. Prvo se bavi relativno skromnim likovno-kulturnim prilikama u razdoblju od 1813. do 1868. godine, trenutka kad je Zadar proglašen otvorenim gradom. Drugo razdoblje obuhvaća ekspanziju grada od 1868. i njegove narasle potrebe sve do propasti Monarhije 1918. godine. Kako je dr. sc. Marija Stagličić u dvije knjige s akribijom obradila arhitekturu i urbanizam Zadra u vrijeme austrijske vlasti, te s istim marom priložila i ovom izdanju i svoj značajan prilog, ovaj ih se rad dotiče tek u onoj mjeri koliko je potrebno za pojašnjenje nekih problema. Tekst nastoji opisati ostale strukture likovne kulture, želeći ih staviti u širi kontekst zbivanja u pokrajini. Opisano je oskudno likovno stvaralaštvo vrlo diskretne kvalitete u prvom razdoblju, naročito onih slikara koji su preko Trsta dolazili u Dalmaciju iz talijanskih krajeva poput Jakova Mianija, Vicenza Poireta, Antonia Zone i drugih. Opisan je i fenomen vedutističkog amaterskog slikarstva austrijskih časnika prilikom inspekcija tvrđava i utvrda u Dalmaciji koji nose karakteristike austrijskog bidermajera. Prikazana su i djela austrijskih i drugih vedutista koji su po Dalmaciji slikali vedute, kasnije obrađene u litografiji za potrebe ilustriranih edicija o zemljama Carevine. Rad se dotiče zamjetnog interesa za folklorne motive Dalmacije, kao svjedočanstvo početka opsežnih etnoloških istraživanja, ali i kao izraza romantičkih nacionalnih tema oko sredine stoljeća. Najveći dio studije o slikarstvu posvećen je djelu Zadranina Franje Salghetti - Driolija, nesumnjivo najznačajnije umjetničke ličnosti ne samo Zadra, već i cijele Dalmacije u razdoblju prije pojave Moderne. Školovan na talijanskim akademijama bio je ne samo slikar već kao značajan erudit i vodeći arbiter, savjetnik i pokrovitelj u likovnoj kulturi Dalmacije. U drugo se razdoblju opisana je zadarska faza slikara Ivana Skvarčine, te portretna djela, kao i ona sakralnog sadržaja tršćanskog slikara Antonia Zuccara. Zabilježene su aktivnosti spomenutog autora na poslovima likovnog opremanja zadarskog Novog kazališta. Poseban fenomen zadarske likovne kulture predstavlja nekoliko generacija amaterskih i jedne profesionalne slikarice iz znamenite plemičke obitelji Borelli, Istom se fenomenu pridružuju krajem stoljeća i tri sestre slikarice, Amelia, Teresina i Itala Bogdanović. zabilježen je boravak u Zadru hrvatskog slikara Ferdinanda Quiqereza i kratkotrajno djelovanje u Zadru našeg najznamenitijeg slikara rane Moderne, Vlaha Bukovca 1884. i 1897. Na samom kraju austrijskog perioda opisani su slikarski radovi Ivana Žmirića, zadarskog konzervatora, potom Bukovčeva praškog đaka Radivoja Krajnera, kao i rani opus poznatog boema slikara i pjesnika Ivana Palčića. Kiparstvo je nažalost znatno manje zastupljeno. Osim nešto importa, posebno kipara Wollfa, zabilježeni su radovi koje je po zadarskim narudžbama izvodio naš prvi školovani kipar Ivan Rendić. tekst se bavi prema dostupnoj dokumentaciji i umjetničkim djelovanjem zadarskog kipara Bruna Berse. Od primijenjenih umjetnosti posebna je pažnja posvećena segmentu fotografije. Recentna izučavanja pokazuju da je rana fotografija u Zadru po značaju odmah iza zagrebačke. Osim cijelog niza primjera vrlo rane kalotipije izrađene od zadarskih fotografa Brčića i Palčića (snimio među ostalim i prve znanstvene fotografije u nas), te vrsnih putujućih fotografa iz 1860.-tih godina, poseban je naglasak stavljen na djelo najznačajnijeg dalmatinskog fotografa i fotografskog poduzetnika Tomasa Burata koji je suvereno dominirao zadarskom i dalmatinskom fotografskom scenom gotovo četrdeset godina. U njegovo se djelovanju ističe stvaranje fotografskih albuma izvanredne kvalitete, od kojih su neki prve fotomonografije kulturne baštine. U dijelu teksta o fotografiji obrađeni su vrlo kvalitetni zadarski fotoamateri s kraja stoljeća, posebno konzervator Ćiril Metod Iveković. Studija o fotografiji u Zadru završava djelima mladog fotografa Eugenia Hungera, koji je uveo značajne tehničke inovacije, a radovi mu pokazuju od put od verizma, posebno u fotografijama zadarske sirotinje prema tipičnoj fotografiji secesije. Obrađeno je djelovanje zadarskih zlatara, posebno onih iz obitelji Radman. Opisan je poseban fenomen neobjavljenog slikovnog leksikona carskog mjernika Antonia Puttija sa više od 18.000 crteža te njegov pokušaj crtanja prvog stripa pod utjecajem poznatog njemačkog crtača i slikara W. Buscha koncem šezdesetih godina. Što se tiče karikature rad se bavi opusom A. Danila koji je svoje secesijski oblikovane karikature objavljivao u splitskom humorističnom časopisu "Duje Balavac". Tekst se bavi i prvim likovnim izložbama u Zadru i trgovinom umjetninama. Rad se dotiče specifičnih estetičkih promjena koje su posljedica ranog uvođenja električne rasvjete. Posebno je poglavlje posvećeno estetici svakodnevnice, što se ponajprije odnosi na opremu privatnih i javnih interijera.

Izvorni jezik
Hrvatski

Znanstvena područja
Povijest umjetnosti



POVEZANOST RADA


Projekt / tema
269-0000000-3374 - Likovna umjetnost i likovna kultura 19., 20. i 21. stoljeća u Dalmaciji (Vinko Srhoj, )

Ustanove
Sveučilište u Zadru

Autor s matičnim brojem:
Antun Travirka, (271220)