hrvatski

Zaštita azilanata na hrvatskom području: od crkvenog azila do suvremenih tendencija

Razvoj instituta azila na području današnje Hrvatske moguće je pratiti još od srednjeg vijeka. Prvotno je institut azila postojao isključivo kao crkveni azil te je bio reguliran propisima kanonskog prava. Svjetovna vlast, ako je donosila propise o azilu, mogla je samo objasniti i detaljnije razraditi važeće crkve propise. Propisi u kojima se mogu pronaći odredbe o azilu jesu neki statuti obalnih gradova, poput Dubrovačkog statuta, a kojima se prvenstveno jamči pravo utočišta. Na području kontinentalne Hrvatske azil je postao institucija svjetovnog prava odlukom Marije Terezije iz 1776. Na temelju tog propisa odluka o davanju azila ovisila je jedino o odluci vladara. Moderno uređenje prava azila na području Hrvatske započelo je u nakon Drugog svjetskog rata uslijed razvoja institucije azila na međunarodnoj razini, te je tako pravo azila bilo zajamčeno jugoslavenskim odnosno hrvatskim ustavima. U suvremenoj Hrvatskoj prihvaćene javne politike u odnosu na azil su izgradnja sustava azila u skladu s međunarodnim i europskim standardima i kao takve ugrađene su u različite programe i politike kao jedan od strateških ciljeva razvoja RH. U radu se donosi prikaz razvoj prava azila na području današnje Hrvatske od ranog razvoja crkvenog azila do suvremenih tendencija, i to prvenstveno s aspekta prava zajamčenih tražiteljima azila i azilantima. Uz razvoj prava azila, u radu se donosi prikaz prava azilanata u suvremenom hrvatskom sustavu azila te se problematizira postojanje koherentne politike integracije azilanata u hrvatski društveni sustav.

azil; azilant; integracija; ljudska prava

nije evidentirano