hrvatski

AFIRMACIJA DRŽAVNOSTI I TERITORIJALNOG INTEGRITETA HRVATSKE

Nakon uvodnog analiziranja međunarodne konstelacije, osobito u odnosu na politiku SAD i dvanaestorice koja su tada bili članice EZ, prema stanju tadašnje Jugoslavije, u razdoblju raspada komunističkog sustava u Europi, težište je usredotočeno na uzroke, koji su spriječili da nije uslijedila dezintegracija Jugoslavije mirnim putem i bez upotrebe sile. Objašnjavaju se razlozi, koji su utjecali da je međunarodna zajednica sa stanovitim zakašnjenjem reagirala, čime je omogućila da militaristički velikosrpski protagonisti ocjene, da se upotrebom sile sprijeće demokratske promjene i afirmacija višestranačkog parlamentarnog sustava. Pri tome se objašnjavaju i razlozi koji utječu na stvaranje javnog mijenja u pojedinim državama zapadne Europe i SAD, a pod utjecajem prevladavajućih stavova u javnosti i do ponašanja vodeći državnika tih zemalja. Agresivni rat kojeg je poveo Milošević protiv najprije Slovenije i Hrvatske, a nakon toga i protiv Bosne i Hercegovine, rezultirao je i diplomatskim priznanjem tih država, koje su ranije bile republike odnosno federalne jedinice u sastavu Jugoslavije, rezultirao je velikim gubicima u ljudstvu i ogromnim materijalnim štetama osobito u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, što je imalo utjecaja na usporavanje nužne preobrazbe u gospodarstvu, koja je imanentna svim tranzicijskim državama. Na prostorima koji su bili izloženi agresiji nisu bila ugrožena samo ljudska prava, kao temeljne odrednice suvremenog svijeta, nego i prava na život civilnog stanovništva. Poseban osvrt je dan na rad i rezultate Konferencije o Jugoslaviji u organizaciji Europske zajednice, a pod predsjedništvom Lorda Carringtona, s tim da temeljne odredbe nacrta sporazuma iz 1992. u okviru te Konferencije su istovjetne sa pojedinim rješenjima kako se predviđaju i u Paktu stabilnosti iz 1999. godine. Nakon tragedije koje je doživjelo cjelokupno stanovništvo Srebrenice i Žepe ljeta 1995. godine, a u skladu sa sporazumom potpisanim između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, uslijedila je operacija "Oluja", kojom je sačuvan teritorijalni integritet Hrvatske, ali je istodobno sprijećeno da tragičnu sudbinu Srebrenice ne dožive i Bihač, sa cijelom Cazinskom krajinom, Goražde i mnoga druga područja Bosne i Hercegovine. Suverenitet, teritorijalni integritet i samostalnost svake države su bitne pretpostavke opstanka svake države, i za očuvanje tih tekovina su osjetljivi svi narodi, nadasve mladih država. Kod toga procesi pristupanja nad državnim zajednicama, kao što to najbolje pokazuje i primjer Europske unije predstavlja također prenošenje pojedinih elemenata potpune suverenosti na izabrana zajednička tijela vlasti. Pristupanje Hrvatske Europskoj zajednici je također težnja hrvatskog naroda, i sasvim je razumljivo, da i to prenošenje pojedinih elemenata suverenosti mora poštovati načelo dobrovoljnosti. Za ostvarenje tih ciljeva prelazno razdoblje je neminovno i ne samo da bi se zadovoljili bitni preduvjeti pristupanja toj zajednici. Promotori Pakta stabilnosti imali su u vidu okolnosti da bi se Paktom o stabilnosti skratilo trajanje tog neizbježnog prelaznog razdoblja, međutim pri tome se ne smije podcijeniti da stavljanje u odnosu na članstvo u isti položaj države agresora sa državama žrtvama, može rezultirati teškoćama u izgradnji tih potrebnih preduvjeta i predstavljati smetnju za ostvarenje željenih ciljeva.

nema

nije evidentirano