hrvatski

Apoptozni učinak galektina-3 na ljudske makrofage

Galektin-3, strukturno jedinstveni član galektinske obitelji, veže β-galaktozidne strukture preko evolucijski očuvanih aminokiselinskih slijedova domene koja prepoznaje ugljikohidrate (CRD). Svojim specifičnim interakcijama s raznolikim unutar- i izvanstaničnim proteinima utječe na brojne biološke i (pato)fiziološke procese (adhezija, proliferacija, diferencijacija, apoptoza, upala, neoplastična transformacija, širenje metastaza). Galektin-3 jedan je od ključnih lektina urođene i stečene imunosti i smatra se jakim proupalnim signalom: potiče i pojačava respiratorni prasak monocita, djeluje kao kemoatraktant za monocite/makrofage i potiče preživljenje upalnih stanica svojim antiapoptotskim djelovanjem. Cilj ovog rada bio je ispitati ulogu galektina-3 u fiziologiji diferenciranih humanih monocita mjereći razinu apoptoznih makrofaga nakon izlaganja rekombinantnom humanom galektinu-3 (rh Gal-3). U tu svrhu korištena je metoda protočne citometrije uz upotrebu citokemijskog bojanja propidij jodidom i aneksinom V koji je konjugiran fluoridnim izotiocijanatom (FITC) za kvantitativnu detekciju živih, odnosno mrtvih i apoptoznih makrofaga na protočnom citometru Cytomics FC500 MPL (Beckman-Coulter). Humani PBMC izolirani su Ficoll-PaqueTM PLUS postupkom iz krvi dobrovoljnih davatelja, a monociti su odvojeni adhezijom na posudice za kultiviranje u RPMI mediju. Za diferenciranje u klasični tip makrofaga monociti su inkubirani 2 dana u RPMI mediju koji sadrži 10% fetalni teleći serum. U svrhu dobivanja dviju populacija makrofaga, dio stanica je tijekom 24 sata tretiran lipopolisaharidom (10 ng/mL) kako bi se makrofagi aktivirali. Nakon aktivacije su sve stanice, osim kontrolnih, izložene egzogeno dodanom rh gal-3 (u koncentracijama 0, 1, 0, 5, 1 i 2 µM) sljedećih 24 sata. Pojava i razina apoptoze mjerena je na uzorcima stanica koje su prethodno podignute s površine mikrotitarske pločice postupkom tripsinizacije. Proapoptozna aktivnost galektina-3 je utvrđena povišenom razinom apoptoznih makrofaga neaktivirane populacije pri svim korištenim koncentracijama egzogenog rh gal-3 u odnosu na netretirane stanice. Zanimljivo, makrofagi aktivirani LPS-om pokazuju malo drukčiji apoptozni odgovor na galektin-3. Razina apoptoznih stanica neaktivirane populacije značajno je povišena nakon tretmana 1 i 2 µM egzogenim rh gal-3, dok je kod aktivirane populacije ona samo neznatno povišena. Najveća razlika vidljiva je nakon tretmana stanica 0, 1 i 0, 5 µM Gal-3, gdje aktiviranu populaciju prati pad razine apoptoznih makrofaga u odnosu na povećanje razine apoptoznih stanica u neaktiviranoj populaciji makrofaga. Provedeno istraživanje predstavlja značajan korak u razumijevanju uloge galektina-3 u fiziologiji ljudskih monocita/makrofaga te će pridonijeti daljnjim istraživanjima rasvjetljavanja mehanizama kojima galektin-3 regulira programiranu staničnu smrt različitih tipova makrofaga.

galektin-3; diferencijacija monocita; neaktivirani makrofagi i makrofagi aktivirani LPS-om; apoptoza

nije evidentirano