hrvatski

Pomorsko-geografski i botanički aspekti Biokova u putopisnim, geografskim i drugim djelima 18.-19. stoljeća

Stoljetne borbe s Mlečanima, pa osmanska okupacija, oslobođenje od osmanske vlasti u Kandijskom ratu uz ponovni dolazak pod mletačku vlast, te nastavak borbi s Osmanlijama u neposrednom zaobalju sve do kraja 17. stoljeća, od makarskog Primorja stvorit će corpus separatum. Smiraj tih stoljetnih sukoba neće biti brz. K tomu, izoliranost akvatorija od ustaljene optimalne rute duge plovidbe istočnim Jadranom, tek će tome biti dopuna. Ni meteorološka obilježja neće poboljšati njegovu dostupnost (bura!), a jednako tako ni evidentan višestoljetni nedostatak kopnenih prometnica. Ipak, 18. stoljeće, osobito njegov kraj, pacificiranjem cjeline istočnog Jadrana, uključit će i ovaj akvatorij u interesne sfere europskih i domaćih znanstvenika. Prvi od njih je Alberto Fortis s “Viaggio in Dalmazia” iz 1774., gdje se na neobično velikom broju stranica daju geografski i etnografski aspekti, ponešto geoloških opservacija, te elementarne činjenice o flori Biokova (u engleskom izdanju pod naslovom “Travels into Dalmatia”, 1778., to su str. 265-301). Roberto Visiani na stanoviti način nasljeđuje Fortisa. Kroz svoja dva djela, prvim iz 1826. “Stirpium Dalmaticarum Specimen” i drugim iz 1842. “Flora Dalmatica” postavlja dobre temelje razvoju spoznaja o dalmatinskoj botanici, pa i Biokova, za kojega koristi više naziva (Biokovo, Biocovo, Albius, Adrius, monte Albio i montis Albii), uvriježenih u ono doba ponajprije zbog vizualnog dojma Biokova koje se stječe prilaskom s morske strane, s koje su u principu općenito svi i pristupali. Visiani u prvom djelu navodi 19 biljaka biokovske flore (str. XXI), uz izostanak točnih lokacija, pa se ne možemo znati da li se one nalaze na području današnjeg Parka prirode Biokovo. U drugom djelu, bitno opširnijem od prvoga, donosi “Clavis analytica Classium et Ordinum naturalium Plantarum vascularium in Dalmatia crescentium” (str. 26). Istodobno, na pomorsko-geografskom planu, nakon opsežnih hidrografskih, geoloških i drugih marinskih istraživanja, konačno se u djelu “Portolano del Mare Adriatico” iz 1830., kojem je autor Giacomo Marieni, dobiva cjelovito vrednovanje Biokova (Biocovo, Albius, Adrius) kao strateški važnoga plovidbenog orijentira Jadrana u cjelini, a optimalan broj stranica posvećen je i cjelini njegova Primorja (str. 306-308). // Francz Petter u “Botanischer Wegweiser in der gegend von Spalato in Dalmatien” iz 1832., uz pozive na Visianija, donosi abecedni katalog biljaka, ali se Biokovo opet navodi općenito. To potvrđuje Vjekoslav Klaić u “Prirodnom zemljopisu Hrvatske” iz 1878., uz navod da se Petter dva puta uspinjao na Biokovo do vrha Sv. Jure zbog proučavanja flore, prvo iz smjera Baške Vode, a drugi put iz smjera Zagvozda. Sličan je Francesco Carrarra koji 1846. izdaje u Zadru djelo “La Dalmazia descritta”, u kojemu općenito piše o prilikama u Dalmaciji, a floru dijeli na kopnenu i vodenu, pa je tek još jedan autor koji ne daje uvid u samo Biokovo već općenito Dalmaciju. Od pomorsko-geografskih djela, ona što slijede, slično botaničkim, tek su sažetci Marienijeva djela: Alexandre le Gras, “Maniel de la Navigation dans la Mer Adriatique”, 1858. (str. 299-300), ili britanski “The Meditteranean Pilot. Vol. III. Comprising The Adriatic Sea …”, 1880. (str. 188-189). // Tek 1878. i “Prirodni zemljopis Hrvatske”, spomenutoga Vjekoslava Klaića, napokon donose kvalitetan geografski putopis u kojemu se točno opisuje nekoliko uzlaza i silaza po dijelovima današnjeg Parka prirode Biokovo (str. 157-170), od kojih je najopširnije donijet opis uzlaza Adolfa Stošića (Adolfo Stossich) s Meyerom Offenbachkim kolovoza 1875. od Makarske preko Vlake, Velikog i Malog Troglava do vrha Sv. Jure, te njegov silaz preko Kotlića, Kamenske kose, Stropa, Kolovrata i Vodica do crkvice Sv. Jerolima. Obilje flore koju navodi Stošić, u nešto manjoj mjeri i danas možemo naći na putu kojim je on prošao ; dokaz tome je i službeni popis vegetacije Parka prirode Biokovo. Desetak godina kasnije, točnije 1893., u Puli se tiska “Segelhandbuch für das Adriatische Meer”, koji će biti dostojna zamjena dotada potpuno zastarjelom Marienijevu djelu, te dati novo vrednovanje Biokova i njegova morskoga akvatorija (str. 490-491 i 499-502). // Istaknuta i neka druga djela bit će okosnica znanstvenoga vrednovanja ovoga priopćenja.

Biokovo; pomorsko-geografski aspekti; botanički aspekti; putopisi; geografije; peljari; tijek spoznaja

nije evidentirano

engleski

Maritime-geographical and Botanical Aspects of Biokovo in Travel, Geographical and Other Works of the 18th-19th Centuries

Stoljetne borbe s Mlečanima, pa osmanska okupacija, oslobođenje od osmanske vlasti u Kandijskom ratu uz ponovni dolazak pod mletačku vlast, te nastavak borbi s Osmanlijama u neposrednom zaobalju sve do kraja 17. stoljeća, od makarskog Primorja stvorit će corpus separatum. Smiraj tih stoljetnih sukoba neće biti brz. K tomu, izoliranost akvatorija od ustaljene optimalne rute duge plovidbe istočnim Jadranom, tek će tome biti dopuna. Ni meteorološka obilježja neće poboljšati njegovu dostupnost (bura!), a jednako tako ni evidentan višestoljetni nedostatak kopnenih prometnica. Ipak, 18. stoljeće, osobito njegov kraj, pacificiranjem cjeline istočnog Jadrana, uključit će i ovaj akvatorij u interesne sfere europskih i domaćih znanstvenika. Prvi od njih je Alberto Fortis s “Viaggio in Dalmazia” iz 1774., gdje se na neobično velikom broju stranica daju geografski i etnografski aspekti, ponešto geoloških opservacija, te elementarne činjenice o flori Biokova (u engleskom izdanju pod naslovom “Travels into Dalmatia”, 1778., to su str. 265-301). Roberto Visiani na stanoviti način nasljeđuje Fortisa. Kroz svoja dva djela, prvim iz 1826. “Stirpium Dalmaticarum Specimen” i drugim iz 1842. “Flora Dalmatica” postavlja dobre temelje razvoju spoznaja o dalmatinskoj botanici, pa i Biokova, za kojega koristi više naziva (Biokovo, Biocovo, Albius, Adrius, monte Albio i montis Albii), uvriježenih u ono doba ponajprije zbog vizualnog dojma Biokova koje se stječe prilaskom s morske strane, s koje su u principu općenito svi i pristupali. Visiani u prvom djelu navodi 19 biljaka biokovske flore (str. XXI), uz izostanak točnih lokacija, pa se ne možemo znati da li se one nalaze na području današnjeg Parka prirode Biokovo. U drugom djelu, bitno opširnijem od prvoga, donosi “Clavis analytica Classium et Ordinum naturalium Plantarum vascularium in Dalmatia crescentium” (str. 26). Istodobno, na pomorsko-geografskom planu, nakon opsežnih hidrografskih, geoloških i drugih marinskih istraživanja, konačno se u djelu “Portolano del Mare Adriatico” iz 1830., kojem je autor Giacomo Marieni, dobiva cjelovito vrednovanje Biokova (Biocovo, Albius, Adrius) kao strateški važnoga plovidbenog orijentira Jadrana u cjelini, a optimalan broj stranica posvećen je i cjelini njegova Primorja (str. 306-308). // Francz Petter u “Botanischer Wegweiser in der gegend von Spalato in Dalmatien” iz 1832., uz pozive na Visianija, donosi abecedni katalog biljaka, ali se Biokovo opet navodi općenito. To potvrđuje Vjekoslav Klaić u “Prirodnom zemljopisu Hrvatske” iz 1878., uz navod da se Petter dva puta uspinjao na Biokovo do vrha Sv. Jure zbog proučavanja flore, prvo iz smjera Baške Vode, a drugi put iz smjera Zagvozda. Sličan je Francesco Carrarra koji 1846. izdaje u Zadru djelo “La Dalmazia descritta”, u kojemu općenito piše o prilikama u Dalmaciji, a floru dijeli na kopnenu i vodenu, pa je tek još jedan autor koji ne daje uvid u samo Biokovo već općenito Dalmaciju. Od pomorsko-geografskih djela, ona što slijede, slično botaničkim, tek su sažetci Marienijeva djela: Alexandre le Gras, “Maniel de la Navigation dans la Mer Adriatique”, 1858. (str. 299-300), ili britanski “The Meditteranean Pilot. Vol. III. Comprising The Adriatic Sea …”, 1880. (str. 188-189). // Tek 1878. i “Prirodni zemljopis Hrvatske”, spomenutoga Vjekoslava Klaića, napokon donose kvalitetan geografski putopis u kojemu se točno opisuje nekoliko uzlaza i silaza po dijelovima današnjeg Parka prirode Biokovo (str. 157-170), od kojih je najopširnije donijet opis uzlaza Adolfa Stošića (Adolfo Stossich) s Meyerom Offenbachkim kolovoza 1875. od Makarske preko Vlake, Velikog i Malog Troglava do vrha Sv. Jure, te njegov silaz preko Kotlića, Kamenske kose, Stropa, Kolovrata i Vodica do crkvice Sv. Jerolima. Obilje flore koju navodi Stošić, u nešto manjoj mjeri i danas možemo naći na putu kojim je on prošao ; dokaz tome je i službeni popis vegetacije Parka prirode Biokovo. Desetak godina kasnije, točnije 1893., u Puli se tiska “Segelhandbuch für das Adriatische Meer”, koji će biti dostojna zamjena dotada potpuno zastarjelom Marienijevu djelu, te dati novo vrednovanje Biokova i njegova morskoga akvatorija (str. 490-491 i 499-502). // Istaknuta i neka druga djela bit će okosnica znanstvenoga vrednovanja ovoga priopćenja.

Biokovo; maritime-geographical aspects; botanical aspects; travel logs; geographies; pilots; course of knowledge

nije evidentirano