hrvatski

Svoja, žuđena, nikad zadobivena. Predodžbe Bosne u novijoj hrvatskoj književnosti

Dugotrajna percepcija vlastitog geopolitičkog prostora kao predziđa kršćanstva (Antemurale Christianitatis) u hrvatskoj je književnosti povezana s vizijom neprijateljskog, prijetećeg Istoka. Njegova vojna nadmoć, kulturna i religijska različitost povijesno su utemeljivale diskurzivno stvaranje političke granice prema Bosni. Poimanje Bosne i pripadajućeg stanovništva kao "Turaka" u hrvatskoj se književnosti 19. stoljeća, dosljedno prevladavajućoj ideologiji sveslavenske (kasnije južnoslavenske) uzajamnosti, drastično mijenja o čemu svjedoče onodobni diskurzivni spomenici jačajućem interesu za "istokrvnu braću drugog vjerozakona". Teme i prilozi u tadašnjoj književnoj periodici, putopisima (Matije Mažuranića, Ivana Kukuljevića Sakcinskog, Adolfa Vebera Tkalčevića), novelama i romanima (Ksavera Šandora Gjalskoga, Josipa Eugena Tomića) i epici (npr. Luke Botića) na novi način koncipiraju granicu vlastitog identiteta prema Bosni. Ubrzano upoznavanje svoga koje je istodobno blisko i posve nepoznato u ovom je slučaju istodobno posljedica nacionalnointegracijske ideologije, ali i orijentalističke čežnje za egzotičnim Drugim. U izlaganju ću predstaviti osnovne strategije diskurzivnog stvaranja Istoka, granice i vlastitog narativnog identiteta koje su nastale kroz hrvatsku knj. 19. stoljeća, te način na koji su se održale kroz književnost 20. st.

Hrvatska književnost; orijentalizam; okcidentalizam; Matija Mažuranić; Bosna; antemurale christianitatis

http://www.slavistickikomitet.ba/Zbornik2-Web-F.pdf#page=1&zoom=auto, 0, 666