hrvatski

Neka razmišljanja o dopustivosti jednostrane upotrebe sile u suvremenom međunarodnom pravu

Rad se bavi jednim od najspornijih i najosjetljivijih pitanja suvremenog međunarodnog prava – dopustivosti jednostrane upotrebe sile. U suvremenom međunarodnom pravu, posebice među teoretičarima, postoji takoreći konsenzus u pogledu kogentne prirode zabrane jednostrane upotrebe sile, osim u samoobrani. Ta je zabrana sadržana kako u Povelji Ujedinjenih naroda, tako i u općem običajnom međunarodnom pravu. Formalno gledano, države članice Ujedinjenih naroda, a to su danas takoreći sve države svijeta, vezane su stoga odnosnom zabranom dvostruko – kako normom ugovornog, tako i općeg običajnog međunarodnog prava koje implicira ne samo prisutnost prakse sukladne dispoziciji takve norme, već i pravne svijesti (opinio iuris) njezinih adresata o njezinoj obvezatnosti. No, praksa država nerijetko je drukčija. Autor tako spominje čak 595 većih ili manjih oružanih sukoba u svijetu u razdoblju druge polovine 20. stoljeća, dakle nakon što je jednostrana upotreba sile zabranjena spomenutom, kogentnom normom Povelje Ujedinjenih naroda, ističući stoga kako je nemoguće pritom ne zapitati se je li dosadašnji rezultat razvoja međunarodnog prava u smjeru izakonjenja jednostrane upotrebe sile postignut jednako kao i njezina faktička centralizacija - uobličen u normi najviše pravne snage, ali upitne efikasnosti? Države, ističe autor, doduše ne osporavaju spomenutu zabranu na razini primarne norme, no pokušavaju, uglavnom vođene vlastitim interesima, u međunarodno pravo uvesti „iznimke“ takvoj zabrani pokušavajući ih uobličiti u njegove različite sekundarne norme. Autor u radu analizira neke od takvih pokušaja poput upotrebe sile u kontekstu dekolonizacije, različitih „opravdanja“ upotrebe sile u oružanim sukobima država zbog teritorija, različitih „hladnoratovskih“ doktrina poput Brežnjevljeve, Reaganove, ali i onih kasnijih poput Clintonove i Busheve doktrine, kao i tzv. „humanitarne intervencije“, koncepta tzv. „responsibility to protect“, „prodemokratske intervencije“ i dr. analizirajući istodobno njihov utjecaj na efikasnost spomenute primarne prohibitorne kogentne norme. U ovom radu, koji smatramo uvodom u raspravu jednog od najosjetljivijih pitanja suvremenog međunarodnog prava, autor pokazuje sve svoje znanje i umijeće analize, razmatrajući pitanje koje će nužno doći na dnevni red svjetskih foruma i znanosti.

međunarodno pravo ; upotreba sile ; jednostrana upotreba sile ; Povelja Ujedinjenih naroda ; humanitarna intervencija

nije evidentirano