hrvatski

Kako doista govori izvorni govornik hrvatskoga jezika?

Unatoč tome što uporaba pojma izvorni govornik u lingvistici ima dugu tradiciju, u svjetlu suvremenih lingvističkih pristupa i teorija sve je teže odrediti njegovu nociju. Pritom teškoće ne proizlaze samo iz bitno složenijih društvenih i komunikacijskih okolnosti u kojima žive suvremene jezične zajednice. Preispitivanja su toga pojma naime potaknuta ponajprije teorijskolingvističkim pristupima koji jezik podvrgavaju suptilnijim analizama kad je riječ o njegovoj uporabi, komunikacijskoj i stilističkoj funkciji. Riječ je, dakako, o jezičnim fenomenima na koje su upozorile lingvističke discipline poput: sociolingvistike, pragmalingvistike, diskursne analize, a kad je riječ o, konkretno, hrvatskome jeziku, tome bi se mogla dodati i suvremena standardologija (shvaćena ovdje u prvome redu kao teorijski, a tek zatim i praktičan pristup jezičnome upraviljenju). Nova promišljanja u suvremenoj hrvatskoj standardološkoj teoriji rezultirala su razjašnjavanjem pojma jezika kao sustava i jezika kao standarda, što je ključno za specifičnu jezičnu situaciju u Hrvatskoj: obilježavaju je tri hrvatska sustava (čakavski, kajkavski i štokavski) i hrvatski standardni jezik. Nadalje pojam standardnoga jezika preciznije je određen razvijanjem postojećih teorijskih pristupa: primjerice shemu E. Coseriua sustav – norma – govor opravdano je dopunio J. Silić još dvama stupnjevima apstrakcije – uzusom (uporabom) i kodifikacijom. Na strani konkretnoga ostavljen je u toj shemi samo govor, a na strani se apstraktnoga nalaze uzus, norma, kodifikacija i sustav. Tako strukturiranu jezičnu apstrakciju J. Silić obuhvaća pojmom standarda – razumijevanje pojma standardnog jezika zahvaljujući toj je teoriji usmjereno na različit odnos prema normiranju na različitim stupnjevima apstrakcije. Navedeni pomaci u razvoju standardološke misli u Hrvatskoj odrazili su se na poimanje uzornosti u normiranju: odbacuju se zemljopisno i autoritetno načelo jezične pravilnosti, a posve ozbiljno počinje se razmatrati pitanje odnosa uzusa i norme (osobito s aspekta njihova međusobnog razilaženja). Pojam izvornoga govornika kao jezičnoga uzora, koji je k tome sposoban prosuditi o jezičnoj pravilnosti i procijeniti stilističku vrijednost jezičnih odabira važan je u standardološkim raspravama jednako kao i u jezičnome poučavanju.

hrvatski jezik; izvorni govornik; standardni jezik; niski varijetet; visoki varijetet

nije evidentirano