hrvatski

Makroekonomski model za ispitivanje međuovisnosti između financijskog sustava i ekonomskog rasta

Istraživanje prirode ekonomskog rasta u zadnjih 50 godina postalo je zasigurno jedno od najaktualnijih područja istraživanja u ekonomiji. U tom pogledu brojne teorije nastojale su objasniti zašto neke zemlje rastu brže od drugih i koji su glavni pokretači gospodarskog rasta. Rastujuće gospodarstvo zasigurno treba kvalitetan financijski sustav koji će efikasno preusmjeravati financijska sredstva od subjekta koji štede prema subjektima koji investiraju. Međutim, autori ključnih modernih teorija koje su pokušale objasniti fenomen gospodarskog rasta, poput Solowa, Romera, Lucasa i sl., isključuju važnost financijskog sektora u poticanju rasta smatrajući ulogu financijskog sustava prenaglašenom ili nebitnom. Razvojem endogenih modela i novih ekonometrijskih metoda nastaju brojna istraživanja koja ukazuju na postojanost nesavršenosti na financijskim tržištima, što je suprotno Modgliani-Millerovim pretpostavkama široko prihvaćem od strane dotadašnjih teoretičara rasta. Prvo značajno empirijsko istraživanje koje ukazuje na jak i značajan utjecaj financijskog razvoja na ekonomsi rast vezujemo uz radove Kinga i Levina iz 1993. godine koji proširuju postojeće modele rasta uvođenjem četiri pokazatelja financijskog razvoja. Kao posljedica tome u zadnjih 20 godina svjedoci smo nevjerojatne ekspanzije istraživanja odnosa financijskog i realnog sektora na mikro i makro razinama koja ponovo u prvi plan vraćaju gotovo zaboravljena teorijska promišljanja ekonomskih autoriteta poput Schumpetera, Goldsmitha, Hicksa i McKinnona. Međutim, teorijska razmimolaženja oko prirode veze financijskog razvoja i ekonomskog rata prisutna su i empirijskim istraživanjima i to pogotovo po pitanju smjera kauzalnosti, heterogenosti, vremenske perspektive, dugoročnih i kratkoročnih utjecaja, izbora pokazatelja financijskog razvoja i važnosti financijskih struktura. Beck i sur. (2008) uzrok navedenim problemima u istraživanjima vide upravo u korištenim pokazatelja financijskog razvoja kritizirajući najvažniji standardni pokazatelj financijskog razvoja koji se koristio u dotadašnjim istraživanjima a odnosi se na ukupni obujam privatnih kredita banaka. Autori pritom ističu važnost sagledavanja strukture datih kredita (trgovačka društva i stanovništvo) a ne vrijednosti njihovih ukupnih plasmana. Druga bitna kritika od strane brojnih autora odnosila se na ekometrijske metodologije i uzorke koji su najčešće uključivala brojne razvijene zemlje i gospodarstva u razvoju pa autori danas sve više pribjegavaju proučavanju skupina sličnih zemalja ili pak individualnim analizama. Autor ove disertacije izvršio je detaljnu sintezu dosadašnjih teorija, istraživanja i korištenih pokazatelja financijskog razvoja i u sklopu toga ponudio je novi makroekonomski okvir za ispitivanje međuovisnosti između financijskog razvoja i ekonomskog rasta koji sadrži brojne elemente za pravilno utvrđivanje navedene veze. Prije testiranja modela autor je izvršio komparaciju financijskog sustava Republike Hrvatske i financijskih sustava u naprednim tranzicijskim zemljama i odabranim razvijenim gospodarstvima (SAD, Velika Britanija i Japan) i to putem standardnih pokazatelja financijskog razvoja za razdoblje od 1993. do 2009. godine. Rezultati ukazuju na vrlo različitu poziciju hrvatskog financijskog sektora s obzirom na korištene financijske pokazatelje. Tako hrvatski bankarski sektor prema standardnim pokazateljima veličine i aktivnosti predstavlja lidera među naprednim tranzicijskim zemljama dok struktura kreditnih plasmana otkriva sasvim drugačiju poziciju. S druge strane hrvatsko tržište kapitala, koje predstavlja alternativni kanal za financiranje poduzetničkih projekata, pokazalo se slabije razvijenim od ostalih naprednih zemalja u tranziciji. U svrhu kvantifikacije odnosa financijskog razvoja i ekonomskog rasta autor je putem metoda kointegracije testirao predloženi model i to na primjeru Republike Hrvatske. Pri tome su korišteni novi pokazatelji razvoja financijskog posredovanja banaka a to su udjeli kredita stanovništvu i udjeli kredita trgovačkim društvima u ukupnim bankarskim kreditima. Temeljem rezultata modela autor dolazi do sljedećih spoznaja: • Sukladno teorijskim pretpostavkama predloženog modela udio kredita trgovačkim društvima u ukupnim bankarskim kreditima ukazuje na pozitivan i statistički vrlo značajan utjecaj na dugoročni BDP dok udio kredita stanovništvu ukazuje na negativan utjecaj (radna hipoteza). • Ukupni bankarski krediti također imaju očekivan (pozitivan) teorijski ali daleko manje statistički signifikantan od udjela kredita trgovačkim društvima što dokazuje da je struktura kredita kao pokazatelja financijskog razvoja daleko značajnija nego obujam plasmana. • Rezultati ukazuju da ekspanzija kredita prema stanovništvu predstavlja društveni oportunitetni trošak jer smanjuje alokaciju financijskih sredstava prema poduzetničkom sektoru koji predstavlja generator ekonomskog rasta i razvoja. Time je potvrđena i prva pomoćna hipoteza ove disertacije. • Pokazatelj veličine financijskog posredovanja banaka koji se odnosi na udio novca u širem smilu (M2) u BDP-u ukazuje na pozitivan ali statistički slabo signifikantan utjecaj na dugoročni rast BDP-a što je u skladu s teorijskim pretpostavkama modela. Rezultati za pokazatelj efikasnosti banaka, a odnosi se na kamatnu maržu (spread), ukazuju na pozitivan ali statistički gotovo beznačajan utjecaj na povećanje proizvodnje što nije konzistentno s postavkama modela. • Konzistentno teorijskim postavkama, od varijabli koji ocjenjuju razvijenost financijskih tržišta, pozitivan utjecaj na povećanje proizvodnje u Republici Hrvatskoj imaju tržišna kapitalizacija dionica i odnos prometa dionicama i BDP-a. Navedeni rezultati ukazuju kako razvoj financijskih tržišta pozitivno utječe na porast bruto društvenog proizvoda, što potvrđuje drugu pomoćnu hipotezu ove disertacije. • Sveukupno gledajući istraživanje u ovoj disertaciji dokazalo je važnost utjecaja financijskog sustava na ekonomski rast pri čemu se posebice ističe važnost pokazatelja kreditnih struktura (financijsko posredovanje banaka) i tržišne kapitalizacije dionica (financijska tržišta). Autor zaključuje kako financijski sustav u Republici Hrvatskoj nije bio u funkciji dugoročnog ekonomskog rasta te da je dosadašnji makroekonomski model temeljen na osobnoj (krediti stanovništvu) i državnoj (investicije u građevinske radove) iscrpio svoje mogućnosti. Hrvatska trebaju korijenite promjene u načinu vođenja gospodarstva pri čemu nositelji ekonomskih politika moraju kreirati uvjete i okruženje za novi investicijski ciklus koji će se temeljiti na investicijama u opremu, nove tehnologije, istraživanje i razvoj te znanost i obrazovanje čime bi se otvorio put razvoja viskoproduktivnih i efikasnih gospodarskih sektora. U tom pogledu autor predlaže neka od mogućih rješenja.

Financijski razvoj i ekonosmki rast; Financijske strukture; Ekonomski rast; Makroekonomski model

nije evidentirano