hrvatski

Rukopisna zbirka pripovijedaka Baltazara Bogišića između povijesti i pamćenja

Rukopisna zbirka iz ostavštine Baltazara Bogišića iz druge polovice 19. st. najveća je i najpoznatija zbirka priča iz dubrovačke okolice. Zapisi su nastajali postupno od 1855. do 1891. godine. Glavninu su, na njegov su poticaj, prema njegovim uputama, a vjerojatno i u izravnom razgovoru s njim, prikupili drugi, jer je on živio i djelovao ponajviše u inozemstvu. Skupljenu folklornu građu Bogišić je namjeravao objaviti u dvije knjige te u Parizu 1890. godine razrađuje plan publiciranja. Pripovijetke je kanio unijeti u drugu knjigu. Zbirka je do danas ostala neobjavljena kao cjelovita zbirka, premda svojim značenjem u cjelokupnom korpusu hrvatskoga usmenoknjiževnoga istraživanja premašuje lokalni značaj. Sva kasnija istraživanja pripovijedanja toga kraja pokazuju žanrovsku, tematsku i motivsku podudarnost s tim zapisima. U radu se opisuju i predlažu četiri moguća pristupa današnjem čitanju zbirke: u kontekstu skupljanja i istraživanja hrvatske pripovjedačke tradicije 19. st. U kontekstu dubrovačke visokorazvijene književnosti, koja je crpila i nasljedovala i motive i stilska obilježja pučke tradicije svoga slavenskoga zaleđa. Zbirka može biti primjer dinamičnog poimanja tradicije, tradicije kao dvosmjerna procesa u kojem se trajno prepleću visoko i nisko, učena i pučka kultura. Zbirka se može razmatrati i u ozračju naše tranzicije i sveopće globalizacije, kad osnažuje zanimanje za folklor i pod imenom retradicionalizacije se obnavlja njegovo devetnaestostoljetno poimanje kao prežitaka nacionalne davnine. Pledira se za dinamičan i aktivan odnos prema tradiciji i njezinim mijenama, a ne za idiličnom okamenjenom slikom prošlosti. Bogišićeva se zbirka može promatrati i kao umijeće pamćenja i kultura sjećanja zajednice u kojoj je duboko usidrena i kojoj smisleni horizont određuju i usmeno posredovani tekstovi.

usmene priče; Baltazar Bogišić; povijest; rukopisna zbirka

nije evidentirano