hrvatski

Reforma hrvatskog energetskog i elektroenergetskog sektora, iskustva drugih, analiza i moguća rješenja

Posljednje godine ovog stoljeća obilježene su velikim promjenama u energetskom sektoru. Nije u pitanju samo tehnološki razvitak ili sve snažniji utjecaj zaštite okoliša na investicijske odluke, nego se radi i o ključnim tržišnim, ekonomskim, zakonodavnim i institucionalnim promjenama u energetskom sektoru. Može se slobodno reći da smo zakoračili u novo razdoblje trgovanja energijom (posebno se to odnosi na električnu energiju i prirodni plin), koje će po svemu biti različito od dosadašnjeg, iako je u ovom trenutku teško reći kako će to na kraju izgledati. Promjene u energetskom sektoru treba promatrati kao snažan proces koji ima konačnu viziju ciljeva, ali koji tek izgrađuje standarde odnosa. Sigurno je da će taj proces trajati dugo, da usprkos nedostacima ide brže nego što konzervativniji stručnjaci i interesne grupe očekuju, te da se ne može zaustaviti. Kojim putem treba krenuti Hrvatska, s obzirom na svoje potrebe i mogućnosti, okruženje, pritiske i različite interese, te s obzirom na veličinu energetskog sustava? Unaprijed se može reći da ne postoji niti recept niti sličan model koji bi se kopirao. Iako se teži definiranju konačnih standarda energetskog tržišta, put svake zemlje u reformu i kroz reformu bit će specifičan i usklađen sa svim ostalim promjenama. Vrlo često se tranzicija energetskog sektora poistovjećuje isključivo s vlasničkom transformacijom. Takav pristup može imati velike posljedice za razvitak energetike Hrvatske. Vlasnička transformacija je dio ukupne tranzicije, ali se treba događati u sklopu zakonodavnih i institucionalnih promjena i po dinamici koju te promjene omogućuju. Energetska tržišta, posebno električne energije i prirodnog plina, nisu klasična tržišta roba. Posebnost tih tržišta nije samo u specifičnom tehnološkom razlogu (jedna žica ili cijev do potrošača), već i u činjenici da je električna energija usluga, a ne roba. Ova posebnost određuje da se tržište električne energije (a po našem mišljenju i tržište prirodnog plina) mora regulirati. Pri tome je važna uloga države u funkcioniranju tržišta, bez obzira na to što će za 10 ili više godina gotovo sve aktivnosti u energetskom sektoru biti u privatnim rukama. Kod određivanja koncepta reforme energetskog sektora važno je dobro postaviti ciljeve i dinamiku realizacije, vodeći računa o svim promjenama u okruženju (prvenstveno u Europskoj uniji), i o kratkoročnim i dugoročnim interesima Hrvatske. Ovaj rad je nastavak istraživanja problema reforme energetskog sektora u Energetskom institutu “Hrvoje Požar”. U odnosu na dosadašnje objavljene radove u ovom radu se, na temelju iskustava u reformi elektroenergetskog sektora Europske unije, krenulo korak dalje u jasnijem i preciznijem određivanju puta kojim bi Hrvatska trebala ići u reformi. Ovim radom se želi potaknuti rasprava o konačnim rješenjima i mogućoj dinamici reforme. Uz detaljnije razmatranje reforme elektroenergetskog sektora u skraćenom obliku eleborirana su ključna pitanja reforme plinskog tržišta. Za Hrvatsku je od važnosti da se istodobno promatra tržište električne energije i tržište plina jer postoji snažna povezanost među njima, te da se njihova reforma po pristupu i dinamici uskladi.

elektroenergetski sektor, reforma, tržište

nije evidentirano