hrvatski

Posthladnoratovsko širenje NATO-a u suvremenim teorijama međunarodnih odnosa

Širenje NATO-a kompleksan je proces u hladnoratovskom periodu obilježen bipolarnom podjelom svijeta, zaoštrenim odnosima na rubu nuklearnog rata, prekinutim linijama komunikacije te prevladavanjem strateških nad političkim kriterijima primanja u članstvo. Završetkom hladnog rata proces se dodatno usložnjava imajući u vidu nestanak istočnog bloka koji je rezultirao naznakama novog svjetskog poretka, stvaranje novih država na području Srednje i Istočne Europe, nove izazove sigurnosti, a prije svega potrebu za definiranjem svrhe opstanka NATO-a u tako promijenjenim međunarodnim okolnostima. Uz strateške kriterije i vojnu komponentu članstva koji su determinirali sve krugove posthladnoratovskog širenja, dodatno jača potreba za razvijanjem političke komponente te stvaranjem euroatlantskog sigurnosnog prostora formiranog od strane država koje će dijeliti zajedničke vrijednosti demokracije i ljudskih prava. Stoga istraživanjem posthladnoratovskog širenja NATO-a primjenom suvremenih teorija međunarodnih odnosa analizira se proces njegove transformacije manifestiran kroz spomenutu politiku te tranziciju zemalja Srednje, Istočne i Jugoistočne Europe ka demokratskim vrijednostima, vojnim standardima, sigurnosnim garancijama te regionalnim inicijativama utjelovljenima kroz aspiraciju za članstvo u najvećem vojno-političkom savezu svijeta. Analiziranjem spomenutog procesa kroz prizmu neorealističke, neoliberalno institucionalističke i konstruktivističke teorije međunarodnih odnosa u disertaciji se definiraju razlozi aspiracije zemalja Srednje, Istočne i Jugoistočne Europe za članstvom, selekcija kandidata, razlozi isključivanja Rusije iz članstva te istodobnog jačanja partnerskih odnosa, granice širenja NATO-a, temelji politike širenja u dihotomiji geostrateških i vrijednosnih motiva, detektiranje zajedničkih vrijednosti i njihove obrane te pitanje opstanka NATO-a kao integriranog vojno-političkog saveza, razlozi uspjeha širenja, kao i uloge saveznika, prvenstveno SAD-a, te s druge strane Rusije. Nadalje, razvija se bolje razumijevanje samog posthladnoratovskog širenja, objašnjava njegov značaj za transformaciju geopolitičkih, vojnih i ekonomskih odrednica regije Srednje, Istoĉne i Jugoistoĉne Europe, naĉin donošenja odluka općenito o širenju te partikularno o izboru kandidata, pozicioniranje velikih sila u cijelom procesu voĊenom širim geopolitičkim i geostrateškim interesima, vrednovanje utjecaja istog na stabilnost i sigurnost u Europi, novo pozicioniranje glavnih aktera posthladnoratovskog svijeta, te u konačnici predviđa buduće smjernice, koristeći se hipotezama zasnovanim na suvremenim teorijama međunarodnih odnosa

teorije međunarodnih odnosa; NATO; sigurnost; novi svjetski poredak; širenje NATO-a

nije evidentirano