hrvatski

Kartografska vizualizacija i slika Drugoga na primjeru višestruko graničnih prostora

U članku se preispituju komunikacijske mogućnosti ranonovovjekovne karte kao povijesnog izvora u teorijsko-metodološkim okvirima povijesne imagologije i konstrukcionističke teorije. Komparativnom analizom otkrivaju se višestruke reprezentacije i slike Drugoga. One su ovisne ne samo o kartografskim vještinama autora, njihovom odabiru ponuđenih informacija i primijenjenim kartografskim tehnologijama nego i habsburškim, mletačkim i osmanskim imperijalnim strategijama i kartografskim politikama na višegraničju ranog novog vijeka. Zahvaljujući njihovoj sugestivnosti, kartama se često interpretiralo pa čak i manipuliralo geografskim, ideološkim, konfesionalnim, kulturnim i lingvističkim slikama i značenjima. Drugi nije uvijek oslikavan kao drugačiji s druge strane granice, nego i kao različitost „među nama“. Kroz cijelu lepezu složenog prikazivanja Drugoga, nekad i imperijalno impostiranih, europski su ali i hrvatski kartografi stvorili strukturirani i hijerarhijski pristup u kartografiranju i kartiranju Drugoga. Suvremeno iščitavanje tih izvora zahtijeva dobro poznavanje okolnosti nastanka pojedinačne karte ali i kritički pristup ne samo izvorima već i interpretacijskim obrascima. Na kraju je nužno kartu sravniti s komplementarnim povijesnim izvorom „druge strane“ u svrhu premošćivanja i prerade postojećih mentalnih mapa i nadogradnje interkulturnih kompetencija da bismo bolje upoznali Drugoga.

karta; predodžba; imagologija; Drugi; višegranični prostori

nije evidentirano