hrvatski

Zapis tisućljetnih klimatskih oscilacija u miocenskim jezerskim slatkovodnim naslagama Sinjskoga bazena

Klima, kroz obnavljanje jezerske vode i s time povezanim unosom sedimenata, ali i tektonika kroz subsidenciju, definiraju prirodu ispune miocenskog Sinjskoga bazena. Jezerska asocijacija karbonatnih facijesa s vrlo rijetkim proslojcima karbonatnih potočnih/riječnih klastita svrstava miocensko Sinjsko jezero u preljevni tip bazena („overfilled lake basin“), u kojemu unos sedimenta i vode djelomično premašuje potencijalno tonjenje bazena. Takvi uvjeti mogu biti ostvareni relativno visokim omjerom precipitacije/evaporacije ili niskim ratama tonjenja bazena (Caroll & Bohacs, 1999 ; Bohacs et al., 2000). Generalno homogena karbonatna jezerska ispuna Sinjskoga bazena Lučane (Vranjkovic et al., 2008), govori u prilog stabilnih, relativno mirnih tektonskih uvjeta. Kroz kontinuiranu subsidenciju, tektonika predstavlja važan čimbenik formiranja samog Sinjskog bazena, ali i akomodacijskog prostora u njemu. Stabilni tektonski uvjeti pogodovali su zapisivanju klimatskih promjena u karbonatnim naslagama miocenskog Sinjskoga jezera. Bazni facijes biomikrita, s 43% zastupljenosti u snimljenim miocenskim naslagama, jezerskih karbonata u tom je slučaju izvrstan medij za iščitavanje paleoklimatskih podataka. Jezerske naslage Sinjskoga bazena predstavljale su do sada neistraženi paleoklimatski arhiv zapisan u sedimentološkim, izotopnim, fizikalnim i biološkim indikatorima („proxies“). Klimatski indikatori prisutni u istraženim naslagama Sinjskoga bazena ukazuju na dominantne, bazne, tisućljetne Zemljine klimatske oscilacije. Naslage Sinjskoga bazena, u kojima prevladava facijes biomikrita, sadrži kao dominantnu, centimetarsku ritmičnost madstona i vekstona. Ritmičnost se generalno ogleda i u oscilacijama vrijednosti stabilnih izotopa kisika i ugljika skupnih uzoraka biomikritnog facijesa. Detaljan stratigrafski vremenski okvir taloženja Sinjskog bazena, koji pokriva vremenski period od 18, 00 do 15, 00 mil.god. (gornji burdigal i donji langij mediteranske ljestvice, te otnang, karpat i najniži baden ljestvice Središnjeg Paratethysa) (de Leeuwe et al., 2010), svrstava ovu ritmičnost u sub-Milankovićevu ciklićnost približne periodičnosti od 1000 godina. Potvrda alocikličnosti osnovnih centimetarskih ciklusa izmjene madstona i vekstona facijesa biomikrita, proizlazi iz njihove široke rasprostranjenosti i kontinuiranosti na prostoru Sinjskog bazena. Tisućljetne klimatske oscilacije toplih i vlažnih perioda s hladnim i suhim periodima zapisane su upravo u centimetarskoj izmjeni madstona i vekstona biomikritnog facijesa. Telekorelacijom u miocen, tisućljetne klimatske varijacije asocirane s atmosferskim strujanjima iznad sjevernog Atlantika (North Atlantic Oscillation – NOA ; Hurrell, 2001 ; Bojariu & Gimeno, 2003, Steenbrink et al., 2003) na širem prostoru Sredozemlja povezuju se preko precipitacije s bujnošću jezerske vegetacije.

miocen; Sinjski bazen; jezerski slatkovodni vapnenci; klimatski indikatori; tisućljetna klimatske oscilacije

nije evidentirano