hrvatski

Ilok i Iločki kraj u Domovinskom ratu

Ilok i iločki kraj obuhvaćaju najistočniji, granični dio Republike Hrvatske. Zbog iznimno povoljnih prirodnih uvjeta i specifičnog geografskog položaja od davnine je privlačio stanovništvo tako da ga karakterizira nekoliko tisuća godina kontinuirane naseljenosti, kao i dinamičan povijesni, društveno-politički i ekonomski razvoj kroz prethistorijsko, antičko/rimsko, srednjovjekovno, osmanlijsko i novovjekovno razdoblje, uključujući, dakako, i turbulentno 20. stoljeće koje je na tom prostoru završilo srbijanskom oružanom agresijom na tek uspostavljenu samostalnu, neovisnu i demokratsku hrvatsku državu. Bogata povijesna i kulturna baština iločkoga kraja ne svjedoči samo o dugom razvoju i burnim zbivanjima nego i o pripadnosti toga prostora hrvatskom etničkom, državotvornom i nacionalnom biću, koji je stoljećima prkosio različitim nasrtajima koji su za cilj imali teritorijalno odvajanje i odnarođivanje Iloka i njegovih okolnih naselja od matične domovine Hrvatske. Neuspjesi tih pokušaja zorno svjedoče o vitalnosti hrvatskoga čovjeka ali i pripadnika drugih naroda koji su živjeli i žive na tom području a prihvatili su Hrvatsku svojom domovinom. Brojne i česte migracijske struje dovodile su desetljećima novo i u etničkom smislu raznoliko stanovništvo na iločki prostor. Većina tog stanovništva, kao i većinskog hrvatskog pučanstva marljivim je radom gradila iločki kraj, davala mu kulturološku i gospodarsku prepoznatljivost te ga, bez obzira na njegov granični i na stanovit način rubni karakter, uzdizala u rang razvijenih predjela Hrvatske. Međutim, na bogatstvo iločkoga kraja, kako u ljudima tako i u materijalnim dobrima, udario je, kao i nekoliko puta do tada, „osvajač sa istoka“, predvođen Jugoslavenskom narodnom armijom, srbiziranoj u funkciji velikosrpske politike oživotvorene u beogradskom režimu Slobodana Miloševića, a podržanoj od strane srpskih akademika, Srpske pravoslavne crkve, represivnog aparata i drugih institucija i pojedinaca iz redova srpske i srbijanske „elite“. U funkciji tih velikosrpskih teritorijalnih posezanja prema najistočnijem hrvatskom području treba promatrati i pobunu hrvatskih Srba protiv legalne i legitimne vlasti u Hrvatskoj izabranoj na prvim višestranačkim i demokratskim izborima u travnju i svibnju 1990. godine kako na nacionalnoj tako i na lokalnoj (općinskoj) razini. To je ujedno bila i pobuna usmjerena protiv pokušaja Hrvatske i hrvatskoga naroda da se izbori za svoju slobodu i državnu samostalnost, kada je bilo očito da se SFR Jugoslavija ne može konfederalizirati i demokratizirati, odnosno, da je njezin opstanak bio moguć samo kao unitarne i nedemokratske države pod dominacijom Srbije i Srba. Tako su već od ljeta 1991. godine stanovnici Iloka i iločkoga kraja bili suočeni s provokacijama, a ubrzo i sa otvorenom srbijanskom agresijom, koja je od kasnog ljeta i rane jeseni iste godine rezultirala potpunim okruženjem od strane jedinica jugovojske, četnika i drugih vojnih i paravojnih snaga prispjelih iz Srbije. Organiziranje hrvatske obrane odvijalo se u nepovoljnim prilikama koje su prije svega određene manjkom naoružanja i druge vojne opreme, ali i željom da se agresoru koji je već bio „na vratima“ ne dade nikakvoga povoda za djelovanje, barem ne dok se obrana ne učvrsti i ne osigura pomoć iz drugih dijelova Hrvatske. Ipak, premda malobrojne i skromno naoružane, postrojbe policije i ZNG-e Iloka, pružale su, koliko je to god bilo moguće, pomoć obrani Vukovara, Ilače, Tovarnika i Lovasa te su na taj način dale nezanemariv prinos obrani hrvatskoga istoka, a time i cijele Republike Hrvatske. Jedno su vrijeme na svojim crtama obrane vezale brojne neprijateljske snage i time im onemogućivale veći angažman u napadima na Vukovar i druga hrvatska mjesta na jedinstvenom istočnoslavonskom bojištu. U toj su borbi mnogi branitelji Iloka, Bapske, Šarengrada i Mohova poginuli ili bili ranjeni te su na taj način učvrstili temelje današnje hrvatske države. Međutim, iznimno teško stanje u kojoj su se našle postrojbe hrvatske policije, pričuvnih i redovitih postrojbi Zbora narodne garde te civilnog stanovništva Iloka, Bapske, Šarengrada, Mohova kao i drugih naselja (Ilača, Tovarnik, Lovas) koja su bila okupirana i čije je stanovništvo dijelom izbjeglo u Ilok, diktiralo je odluke „na terenu“ i nastojanja da se spasi što više ljudskih života. To je rezultiralo i višekratnim razgovorima predstavnika Iloka i hrvatskih obrambenih snaga s predstavnicima JNA, koji su imali manje obilježja pregovora dviju ravnopravnih strana, a više ultimatuma koje su pred hrvatske predstavnike postavljali oficiri jugovojske. U želji da se spriječi krvoproliće i potpuno uništenje Iloka, a zbog izrazito lošeg vojnog položaja i nemogućnosti duže i učinkovitije obrane, organiziran je „referendum“ o odlasku stanovnika Iloka i okolnih naselja na slobodna područja Hrvatske. Tako je sredinom listopada 1991. godine započeo egzodus Iločana i višegodišnje progonstvo, koje je okončano tek 15. svibnja 1998. godine završetkom procesa mirne reintegracije Hrvatskoga Podunavlja. To je ujedno i najdokumentiraniji primjer etničkoga čišćenja koje je proveo srbijanski agresor u Hrvatskom domovinskom i obrambenom ratu, jer se iza naizgled demokratskog odlučivanja referendumom na koji su Iločani zapravo bili primorani i ucijenjeni, krila želja JNA i Srba da od Hrvata etnički očisti područje Iloka i okolnih naselja. Život Iločana u progonstvu diljem Hrvatske i drugih zemalja nije bilo lak, ali je bio ispunjen nadom u povratak o čemu nedvojbeno svjedoče brojne kulturne i humanitarne aktivnosti prognaničke zajednice, kao i izgradnja i razvoj iločkih političkih institucija u progonstvu. Istodobno, iznimno je težak život bio i u okupiranom Iloku, u kojemu je ostalo tisuću do dvije Hrvata i Slovaka, svakodnevno izloženih provokacijama i maltretiranju, a bilo je i ubojstava. Također, napuštene kuće i imanja bila su temeljito opljačkana od strane domaćih, kao i novonaseljenih Srba prispjelih iz drugih dijelova Hrvatske. Nakon što je tijekom dvogodišnjeg razdoblja (1996. – 1998.) provedena mirna reintegracija Hrvatskoga Podunavlja započeo je postupni povratak i obnova u ratu i okupaciji uništenih domova, gospodarstva i infrastrukture u Iloku, Bapskoj, Šarengradu i Mohovu. Poslijeratna revitalizacija iločkoga kraja označila je povratak „korijenima“, autohtonom prirodnom bogatstvu i radišnim ljudima koji su pitome obronke Fruške gore i obale Dunava već stoljećima znali pretvarati u oaze obilja, mira i zadovoljstva. U prigodi 20. godišnjice stradanja Iloka, Bapske, Šarengrada, Mohova i njihovih stanovnika pripremljena je ova monografija. Ona nije cjelovit prikaz svih političkih, društvenih, vojnih i drugih aspekata Hrvatskoga domovinskog i obrambenog rata u Iloku i iločkom kraju, ali je podsjetnik na teške dane rata, progonstva i povratka, na one koji nisu čekali poziv da se pridruže obrani i svojim životima obrane ono što je stoljećima bilo i jest hrvatsko, na one koji su u toj borbi poginuli, na one koji su obnašali odgovorne političke i vojne dužnosti u ratu, progonstvu, povratku i obnovi ; knjiga je prije svega podsjetnik na običnog čovjeka, vrijednog i poštenog koji je umio u ratu braniti svoje, a poslije rata, iz pepela, ponovno izgraditi u ratu porušeno, popaljeno i opljačkano. Rečenice ispisane u ovoj knjizi, kao i popratni materijal, čuvaju za naredne naraštaje spomen i spoznaje o Iloku i Iločkom kraju u Hrvatskom domovinskom i obrambenom ratu.

Ilok; Domovinski rat; prognanici; izbjeglice

nije evidentirano