hrvatski

DJELOVANJE RONJENJA SA STLAĈENIM ZRAKOM NA POJAVLJIVANJE MJEHURIĆA INERTNOG PLINA U REKREACIJSKIH RONILACA I OSOBA S KRONIĈNOM OZLJEDOM KRALJEŠNIĈKE MOŢDINE

7.1. Ispitivanje sigurnosti Bühlmannovih dekompresijskih tablica Bühlmannove dekompresijske tablice smatraju se posebno pouzdanim u prevenciji dekompresijske bolesti (DB) radi vremena dekompresije koje je duţe u usporedbi s drugim tablicama. Cilj istraţivanja je bio provjeriti sigurnost Bühlmannovih tablica. U istraţivanju je sudjelovalo 14 zdravih, iskusnih rekreacijskih ronilaca muškog spola. Ultrazvuĉnim ureĊajem je promatrana prisutnost mjehurića inertnog plina u desnom srcu nakon izlaganja tlaku u barokomori i ronjenja u moru. U oba postupka su profili ronjenja bili graniĉni u smislu sigurnosti po korištenim tablicama. Pri "plitkom ronjenju" (24 m tijekom 70 min), medijan stupnja mjehurića nakon izlaganja tlaku u barokomori je bio "0", a nakon ronjenja u moru je iznosio "2" (P=0, 67). Kod "dubokog ronjenja" (54 m tijekom 20 min), medijan stupnja mjehurića nakon izlaganja tlaku u barokomori je bio "0", a nakon ronjenja u moru je iznosio "3" (P=0, 38). Pri "plitkom ronjenju", srednji stupanj mjehurića je nakon izlaganja tlaku u barokomori iznosio 0, 1 mjehurića/cm², a nakon ronjenja u moru 1, 4 mjehurića/cm², što je relativno povećanje od 140%, pri ĉemu je razlika bila statistiĉki visoko znaĉajna (P=0, 0001). Pri "dubokom ronjenju", srednji stupanj mjehurića nakon izlaganja tlaku u barokomori je iznosio 0, 1 mjehurića/cm², a nakon ronjenja u moru 2, 4 mjehurića/cm², što je relativno povećanje od 240%, a razlika je takoĊer bila statistiĉki visoko znaĉajna (P<0, 0001). Vjerojatnost nastanka DB (P-DB) koja je iznosila 6% do 9% nakon izlaganja tlaku u barokomori, povećala se i iznosila je 19% do 28% nakon ronjenja u moru. Kako bilo, tijekom istraţivanja nisu zabiljeţeni simptomi ni znaci DB. Ronjenje u moru na granici sigurnosti Bühlmannovih tablica povezano je s visokim stupnjem mjehurića, što moţe rezultirati većim rizikom od nastanka DB ĉak i bez manifestne bolesti. 7.2. Istraţivanje uĉinaka ronjenja u osoba s paraplegijom Pratili smo stvaranje venskih mjehurića nakon ronjenja u moru u osoba (n=6) s kroniĉnom ozljedom kralješniĉke moţdine (SCI) i tjelesno zdravih (n=7) ronilaca (C) kako bi se procijenila P-DB. Venski mjehurići plina promatrali su se ultrazvukom 40 min nakon izranjanja. P-DB je odreĊivana biljeţenjem profila ronjenja, uz uporabu modela po Gerthu. Ronioci su ronili dva puta svakog od tri dana eksperimenta, koristeći prilagoĊene Bühlmannove dekompresijske tablice. Srednja P-DB za sva ronjenja je u skupini SCI iznosila 0, 51±0, 2%, a u skupini C 0, 64±0, 27%, pri ĉemu je P-DB kod drugih ronjenja u danu bila veća (skupina SCI: prvo ronjenje 0, 52±0, 26% ; drugo ronjenje 0, 77±0, 23%, odnosno skupina C: prvo ronjenje 0, 43±0, 18% ; drugo ronjenje 0, 60±0, 20%). Usporedbom vrijednosti izmeĊu skupina te prvih i drugih ronjenja nisu naĊene statistiĉki znaĉajne razlike. Broj mjehurića je u obje skupine tijekom tri dana ronjenja bio nizak i iznosio od 0, 0 do 0, 10 mjehurića/cm². P-DB je u ronilaca s paraplegijom bila pri vrijednostima za uobiĉajeno rekreacijsko ronjenje, što znaĉi da je korišteni ronilaĉki profil bio siguran. 7.3. Utjecaj ronjenja sa stlaĉenim zrakom na hematološke i biokemijske parametre Akutna arterijska endotelna disfunkcija nakon ronjenja ĉesto se javlja bez vidljivih promjena u endotelnom podruĉju, što ukazuje na mogućnost biokemijskog porijekla. Budući da su granulocitni i monocitni antigeni prepoznati kao ligandi endotelnih selektina, provjeravana je njihova osjetljivost kao biljega promijenjene vazodilatacije nakon ronjenja. Protoĉnom citometrijom su odreĊivani biljezi CD15 i CD15s na mononuklearnim stanicama periferne krvi u osam ronilaca i to 30 min prije i 50 min nakon samo jednog ronjenja na 54 m dubine, u trajanju od 20 min. Broj plinskih mjehurića u desnom srcu pratio se ultrazvuĉnim ureĊajem. Mjehurići su zabiljeţeni u svih ronilaca (1, 9±1, 9 mjehurića/cm²). Postotak CD15+ monocita iznosio je 38, 4±19, 3 prije ronjenja, dok se nakon ronjenja povećao na 67, 3±34, 2 (P=0, 0044). Postotak "velikih" CD15s+ monocita iznosio je 3, 2±1, 4 prije ronjenja, a 6, 7±4, 0 nakon ronjenja (P=0, 0195). Poslije ronjenja, ukupni broj monocita bio je povećan, premda ne i statistiĉki znaĉajno, dok se ukupni broj granulocita povećao za 61%. Nije zabiljeţena znaĉajna korelacija izmeĊu stvaranja mjehurića i CD15+ monocita (r=-0, 56 ; P=0, 17), kao ni izmeĊu stvaranja mjehurića i CD15s+ monocita (r=0, 43 ; P=0, 29). Biokemijske promjene nakon scuba ronjenja primarno se oĉituju aktiviranjem postojećih monocita, a manje povećanjem njihova broja tijekom akutne endotelne disfunkcije.

ronjenje; dekompresijska bolest; plinski mjehurići; ultrazvuk; ronioci s tjelesnim oštećenjem; sialil-Lewis-x; endotelna disfunkcija; monociti

nije evidentirano

engleski

Effect of scuba diving on appearance of gas bubbles in recreational divers and persons with chronic spinal cord injury

7.1. Ispitivanje sigurnosti Bühlmannovih dekompresijskih tablica Bühlmannove dekompresijske tablice smatraju se posebno pouzdanim u prevenciji dekompresijske bolesti (DB) radi vremena dekompresije koje je duţe u usporedbi s drugim tablicama. Cilj istraţivanja je bio provjeriti sigurnost Bühlmannovih tablica. U istraţivanju je sudjelovalo 14 zdravih, iskusnih rekreacijskih ronilaca muškog spola. Ultrazvuĉnim ureĊajem je promatrana prisutnost mjehurića inertnog plina u desnom srcu nakon izlaganja tlaku u barokomori i ronjenja u moru. U oba postupka su profili ronjenja bili graniĉni u smislu sigurnosti po korištenim tablicama. Pri "plitkom ronjenju" (24 m tijekom 70 min), medijan stupnja mjehurića nakon izlaganja tlaku u barokomori je bio "0", a nakon ronjenja u moru je iznosio "2" (P=0, 67). Kod "dubokog ronjenja" (54 m tijekom 20 min), medijan stupnja mjehurića nakon izlaganja tlaku u barokomori je bio "0", a nakon ronjenja u moru je iznosio "3" (P=0, 38). Pri "plitkom ronjenju", srednji stupanj mjehurića je nakon izlaganja tlaku u barokomori iznosio 0, 1 mjehurića/cm², a nakon ronjenja u moru 1, 4 mjehurića/cm², što je relativno povećanje od 140%, pri ĉemu je razlika bila statistiĉki visoko znaĉajna (P=0, 0001). Pri "dubokom ronjenju", srednji stupanj mjehurića nakon izlaganja tlaku u barokomori je iznosio 0, 1 mjehurića/cm², a nakon ronjenja u moru 2, 4 mjehurića/cm², što je relativno povećanje od 240%, a razlika je takoĊer bila statistiĉki visoko znaĉajna (P<0, 0001). Vjerojatnost nastanka DB (P-DB) koja je iznosila 6% do 9% nakon izlaganja tlaku u barokomori, povećala se i iznosila je 19% do 28% nakon ronjenja u moru. Kako bilo, tijekom istraţivanja nisu zabiljeţeni simptomi ni znaci DB. Ronjenje u moru na granici sigurnosti Bühlmannovih tablica povezano je s visokim stupnjem mjehurića, što moţe rezultirati većim rizikom od nastanka DB ĉak i bez manifestne bolesti. 7.2. Istraţivanje uĉinaka ronjenja u osoba s paraplegijom Pratili smo stvaranje venskih mjehurića nakon ronjenja u moru u osoba (n=6) s kroniĉnom ozljedom kralješniĉke moţdine (SCI) i tjelesno zdravih (n=7) ronilaca (C) kako bi se procijenila P-DB. Venski mjehurići plina promatrali su se ultrazvukom 40 min nakon izranjanja. P-DB je odreĊivana biljeţenjem profila ronjenja, uz uporabu modela po Gerthu. Ronioci su ronili dva puta svakog od tri dana eksperimenta, koristeći prilagoĊene Bühlmannove dekompresijske tablice. Srednja P-DB za sva ronjenja je u skupini SCI iznosila 0, 51±0, 2%, a u skupini C 0, 64±0, 27%, pri ĉemu je P-DB kod drugih ronjenja u danu bila veća (skupina SCI: prvo ronjenje 0, 52±0, 26% ; drugo ronjenje 0, 77±0, 23%, odnosno skupina C: prvo ronjenje 0, 43±0, 18% ; drugo ronjenje 0, 60±0, 20%). Usporedbom vrijednosti izmeĊu skupina te prvih i drugih ronjenja nisu naĊene statistiĉki znaĉajne razlike. Broj mjehurića je u obje skupine tijekom tri dana ronjenja bio nizak i iznosio od 0, 0 do 0, 10 mjehurića/cm². P-DB je u ronilaca s paraplegijom bila pri vrijednostima za uobiĉajeno rekreacijsko ronjenje, što znaĉi da je korišteni ronilaĉki profil bio siguran. 7.3. Utjecaj ronjenja sa stlaĉenim zrakom na hematološke i biokemijske parametre Akutna arterijska endotelna disfunkcija nakon ronjenja ĉesto se javlja bez vidljivih promjena u endotelnom podruĉju, što ukazuje na mogućnost biokemijskog porijekla. Budući da su granulocitni i monocitni antigeni prepoznati kao ligandi endotelnih selektina, provjeravana je njihova osjetljivost kao biljega promijenjene vazodilatacije nakon ronjenja. Protoĉnom citometrijom su odreĊivani biljezi CD15 i CD15s na mononuklearnim stanicama periferne krvi u osam ronilaca i to 30 min prije i 50 min nakon samo jednog ronjenja na 54 m dubine, u trajanju od 20 min. Broj plinskih mjehurića u desnom srcu pratio se ultrazvuĉnim ureĊajem. Mjehurići su zabiljeţeni u svih ronilaca (1, 9±1, 9 mjehurića/cm²). Postotak CD15+ monocita iznosio je 38, 4±19, 3 prije ronjenja, dok se nakon ronjenja povećao na 67, 3±34, 2 (P=0, 0044). Postotak "velikih" CD15s+ monocita iznosio je 3, 2±1, 4 prije ronjenja, a 6, 7±4, 0 nakon ronjenja (P=0, 0195). Poslije ronjenja, ukupni broj monocita bio je povećan, premda ne i statistiĉki znaĉajno, dok se ukupni broj granulocita povećao za 61%. Nije zabiljeţena znaĉajna korelacija izmeĊu stvaranja mjehurića i CD15+ monocita (r=-0, 56 ; P=0, 17), kao ni izmeĊu stvaranja mjehurića i CD15s+ monocita (r=0, 43 ; P=0, 29). Biokemijske promjene nakon scuba ronjenja primarno se oĉituju aktiviranjem postojećih monocita, a manje povećanjem njihova broja tijekom akutne endotelne disfunkcije.

diving; decompression sickness; gas bubbles; ultrasound; handicapped divers; sialil-Lewis-x; endothelial dysfunction; monocyte

nije evidentirano