hrvatski

Razvitak gospodarstva Zadra i okolice

Premda nisu još poznate sve činjenice i pokazatelji, ipak naprijed navedeno najbolje svjedoči o gospodarskom razvitku Zadra i njegova područja u prošlosti. Stoga ćemo samo u nekoliko rečenica rezimirati rezultate istraživanja u tom smislu. Naime, zahvaljujući svom izvanrednom zemljopisnom i strateškom položaju te povoljnom podneblju Jader je bio stalnim ciljem stranih osvajača. Unatoč tomu, on je uspijevao odolijevati opasnostima i održati se na vjetrometini stranih interesa. Njegovo je pučanstvo nastojalo i uspijevalo iskoristiti sve pogodnosti koje mu je podarila priroda. Njegovi osnivači Liburni zanimali su se uglavnom prvobitnom proizvodnjom, ali su u povijest ušli kao vješti i pouzdani brodograditelji i pomorci. Njihova je liburna postala sinonimom jadranskog moreplovstva. Već tada ovo naselje postaje svekolikim središtem prostornog područja sjeverne Dalmacije. Te značajke potakle su Rimljane da zaposjednu ovo područje, a Jader pretvore u svoju koloniju. Dakako, nisu propustili priliku da se okoriste ovdašnjim gospodarskim pogodnostima. Napose to valja za poljodjelstvo koje je uvelike promicano i pružalo prilične viškove. To se u prvom redu odnosi na vinogradarstvo i maslinarstvo, pri čemu je rabljena robovska radna snaga. A to je opet uvjetovalo razvitak preradbe i razmjene dobara po Jadranu i Sredozemlju. Pače, tada Jader postaje stjecištem roba s kopna i mora, sa značajnim emporijem. Pored njega se tada uvelike gospodarski uzdignuo i obližnji Nin (Enona). Da je tome doista bilo tako, svjedoči njihov nagli urbanistički razvitak. Opće neprilike koje su zahvatile Carstvo odrazile su se i na njih. Štoviše, i za kratkotrajne vladavine Istočnih Gota gradom, on i okolica doživljavaju oporavak, te nastavljaju intenzivan gospodarski život, suprotno očekivanju. I tada su ovdje promicani zemljoradnja, trgovina i neke druge grane gospodarstva. Budući da je Grad za seobe naroda bio pošteđen razorenja, za kasnije vladavine Bizanta i hrvatskih vladara doživljava daljnji, intenzivni gospodarski razvitak. U tome ga nisu mogli spriječiti ni stalni pokušaji Mletaka da ga ekonomski oslabe i podvrgnu svojoj vlasti. Dapače, unatoč tomu do kraja XII. stoljeća zadarska komuna dostiže vrhunac ekonomske moći u svojoj prošlosti zahvaljujući razvitku trgovačkih veza po Jadranu i Levantu. Zadar je tada postao moćan u tolikoj mjeri da se mogao uspješno suprotstavljati najžešćem zavojevaču - Mlecima, te očuvati političku i gospodarsku samostalnost. Tada su Zadrani bili prezasićeni obiljem u tolikoj mjeri “da im dozlogrđuje baviti se pomorskim dobicima … i na kopnu i na moru snagom i bogatstvom vrlo se uzdigli” (T. Arciđakon). Drugi suvremenik (Villehardouin) tvrdi da je Zadar 1202. god. bio “zatvoren zidinama i tornjevima i da bi bilo uzalud tražiti ljepši i bogatiji grad”. Može se stoga ustvrditi da je to bilo “zlatno doba” ekonomske moći ovoga grada u povijesti. A upravo to je još više razbuktalo zavist Mletaka i želju da ga uništi i podvrgne pod svoju vlast. Ni oslanjanje na ugarsko-hrvatske vladare i hrvatsku vlastelu nije ga zaštitilo od mletačkog ekspanzionizma. Nametnuti uvjeti 1205. gotovo uništavaju njegovo gospodarstvo, ali zakratko. Naime, iako u sjeni Mletaka, Zadar je središte komunikacijske mreže u jadranskom bazenu, najviše zahvaljujući značenju prometane soli. Naprotiv, Zadarskim mirom 1358. iz temelja se mijenjaju gospodarski odnosi između njega i Mletaka, te on ubrzo dostiže visoku razinu gospodarskog razvoja, poput onoga u XII. stoljeću. Usprkos apstinenciji prometa s Mlecima, njegov se ekonomski život dinamizira u tolikoj mjeri da postignuto blagostanje njedri značajnu umjetničku djelatnost, te on postaje istinsko umjetničko žarište na istočnoj obali Jadrana toga doba. Zapravo je tada uslijedio najbrži gospodarski razvitak u prošlosti grada, kada je njegova trgovačka aktivnost usmjerena na europska tržišta, napose ona glede tekstila. Čim je konačno zadobila Dalmaciju (1409.-1420.) mletačka vlada nastavlja prije najavljenu gospodarsku politiku spram Zadra i Dalmacije, te zadaje udarac ovdašnjem gospodarstvu, napose trgovini. Kako neki tvrde, bila je to “neprijateljska ekonomska politika” (J. Tadić). Dakako, ona je urodila negativnim posljedicama u Zadru i Pagu, pogodivši njihovu trgovinu solju. Oni se od toga nikad više nisu oporavili. Upravo je to uzrokovalo njihov gospodarski zastoj. Već tijekom XV. stoljeća počela je bitna diferencijacija gradskog pučanstva u građane i pučane. Stjecanjem Dalmacije Mlečani ostvaruju stoljetnu težnju osiguranja plovidbe Jadranom Od tada Serenissima sustavno krši slobode dalmatinskih gradova glede trgovačke djelatnosti, što je najviše pogodilo upravo Zadar, jer je ona dotle bivala temeljem njegova gospodarstva. A to se, naravno, odražavalo i na ekonomiku čitavog njegovog šireg područja. Ionako nezavidnu situaciju sjeverne Dalmacije još više pogoršava najezda i nazočnost Turaka, to prije, što su oni za sobom ostavljali samo pustoš, štete ekonomiji čitava područja. Od tada prerada grada jedva životari, a neki obrti bivaju gotovo dokrajčeni (bojadisarstvo). Dinamika zadarskog trgovačkog prometa uvelike oscilira. Jedino je promet živim blagom bivao prilično dinamičan, na putu Balkan - Mleci, jer je on bio na korist središnjice. To je donosilo prilične prihode samostanu sv. Krševana, zakupnicima krcališta, ali i domaćim brodarima (Silbljanima) koji su još koncem XVI. st. ishodili povlasticu pri prijevozu toga tereta. To je dakle bio monopol Zadra. Treba reći da je ribarstvo zadarskog otočja, napose Sali i Iža, bilo prilično razvijeno, predstavljajući temelj njegova gospodarstva. Bolje prilike uslijedile su u XVIII. st. kada su Mlečani dali veće slobode plovidbi i trgovini. Tada počinje zadarsko sudjelovanje u međunarodnoj, europskoj trgovini. To je onda potaklo brži razvitak temeljne gradske preradbe - proizvodnje likera. Nemirna napoleonska epoha nije bitno izmijenila ovdašnje gospodarske prilike. Dapače, zbog pomorske blokade grad je proživljavao nazadak, u prvom redu u trgovini i brodarstvu. Sličan zastoj je nastavljen tijekom prve polovine XIX. stoljeća, uzrokovan nedostatkom kapitala, kao uostalom u čitavoj Dalmaciji. Ravnodušnost i nemar bečkog dvora spram ovdašnjem gospodarstvu priječio je svaki njegov pomak. Tek u drugoj polovini toga stoljeća slijedi stanovit polet u tom smislu, zahvaljujući uglavnom privatnoj inicijativi. Usprkos prirodnim nepogodama, tada se počinje vidljivije unapređivati poljodjelstvo. Ribarstvo stagnira. Preradba pomalo prerasta iz obrtno-manufakturne u industrijsku. To se u prvom redu odnosi na proizvodnju likera, koji svojom kakvoćom krči put na vanjsko tržište, dovija se do svjetskog glasa. Iako grad nikad nije dobio željezničku vezu s dubokim kopnenim zaleđem, jer bi to ugrozilo Rijeku, on je održavao prilično živu trgovačku djelatnost, napose morskim putem. Prema lučkom prometu Zadar je još u prvoj polovini toga stoljeća bio odmah iza Splita, da bi na njegovu kraju i početkom ovoga stoljeća bio na trećem mjestu u Monarhiji, odmah poslije Trsta i Splita. Naspram Splitu, Zadar je pridavao veće značenje izvozu morem. Prometom putnika držao je prvenstvo u Dalmaciji. Dakako, njegova se trgovina najvećim dijelom kretala prema Italiji. Bila je to uglavnom trgovina na malo. Novčarski poslovi postali su nešto intenzivniji tek potkraj XIX. stoljeća, ali oni svejedno nisu bili dovoljni i primjereni velikim potrebama ovdašnje sredine, napose seoskog pučanstva. Stanovit polet doživljava promet stranaca, odnosno turizam. Zadrugarski pokret je početkom XX. st. u sjevernoj Dalmaciji uzeo velikog maha, ali usprkos tomu nije polučio ni približno očekivani učinak, opet zbog nedovoljnog kapitala. Unatoč spoznaji da Zadar neće moći ekonomski egzistirati bez svoje prirodne okolice, svjetske silu su ga 1920. dodijelile Italiji. Naravno, između dvaju ratova gospodarstvo Zadra i čitave sjeverne Dalmacije je stagniralo zbog političke i ekonomske izolacije grada. Ni nastojanja dviju država oko poticanja svekolikog prometa između grada i njegove okolice nisu imala većeg uspjeha. Istina, poslije 1924. god. Zadar je postigao stanovitu lakoindustrijsku i trgovačku ekspanziju jer je postao privlačan zbog svog statusa “slobodne luke” za trgovce odasvud. Naime, u početku talijanski kapital znatno pritječe u Zadar, te postizava veću dobit nego onaj investiran u Italiji. Kada je on malaksao, dvije spomenute gospodarske grane postaju sve nesigurnije. Stoga Italija pokušava ekonomski prodor na zadarsko zaleđe, ali bez većeg učinka. Tako se dogodilo da su gospodarski razvitak sjeverne Dalmacije toga doba priječili nasljeđe nerazvijenosti, nepostojanje središta koje bi preuzelo ulogu Zadra, nestimuliranje proizvodnje, pa ni onih gospodarskih grana koje su imale prirodne uvjete (poljodjelstvo, ribarstvo, pomorstvo). Politički su, a ne ekonomski interesi Italije nalagali mjere kojima se ugađalo pučanstvu zadarske pokrajine za postizavanje visokog životnog standarda. O tome najbolje svjedoči činjenica da je “porto franco” bio zapravo usmjeren u tu svrhu, a ne u gospodarsko uzdizanje grada. Te pogodnosti je dijelom koristilo i pučanstvo njegove bliže okolice. Stoga su razumljive simpatije ovdašnjeg pučanstva spram Italiji, unatoč njenom fašistoidnom opredjeljenju, u ono doba. Općenito uzevši, unatoč neprestanoj podložnosti tuđinu i pravim apokaliptičkim situacijama, gospodarstvo Zadra odražava priličnu razinu. Jedino u doba stanovite samostalnosti ono doživljava pravu eksploziju, uklapajući se proizvodnjom i razmjenom u europske, pa i svjetske tokove. Tuđini mu uvijek uskraćuju što mu je po prirodi stvari pripadalo. Ipak, ekonomska moć mu omogućava stvaranje materijalnih i duhovnih dobara neprolazne vrijednosti, što se ne može reći i za njegovu bližu i dalju okolicu. Naposljetku treba naglasiti najbitnije. Prikaz razvoja gospodarstva Zadra i okolice u prošlosti nije sam sebi svrhom. Jer, iz njega je potrebno izvući stanovite pouke, iznijeti, kako se to kaže, mogućnost primjene njegovih rezultata u budućnosti, odnosno prihvatiti ono pozitivno i ostvarivo, a odbaciti zablude prošlosti. Naime, u svojoj tisućljetnoj prošlosti ovdašnje pučanstvo je, unatoč velikim pogiblima i apokaliptičkim situacijama od nesmiljenih zavojevača, uspijevalo održavati priličnu razinu svog gospodarstva kao temelja vlastite opstojnosti. To se u prvom redu odnosi na grad. Trgovina je bila njegova sudbina, napose u razdobljima samostalnosti. U tim vremenima ona mu je znala priskrbiti bogatstvo i blagostanje okrunjeno srazmjernom materijalnom kulturom, baštinom i zavidnim duhovnim životom. Njegova proizvodnja likera postigla je svjetski glas i potražnju europskih vladarskih dvorova. Naspram tomu, u razdobljima kada je nesvjesno ili svjesno bio izoliran od svoga naravnog kopnenog zaleđa, jedva je životario. Upravo to neka bude opomena sadašnjem i budućem naraštaju: neka prihvaćaju primjere uspješne a zanemaruju neuspješne djelatnosti.

gospodarstvo povijest kultura

nije evidentirano