hrvatski

Pejovićevo promišljanje umjetnosti

Danilo Pejović (Ludbreg, 1928.-Zagreb, 2007.)je na Odsjeku za filozofiju, nakon Milana Kangrge, predavao estetiku od početka šezdesetih do početka sedamdesetih godina, kada je tu Katedru preuzeo Danko Grlić, zajedno s kojim je preveo Heideggerova dva teksta "O biti umjetnosti"(1959.) U Pejovićevom promišljanju umjetnosti Heidegger je, kao i hermeneutika, bio glavni orjentir u razumijevanju umjetničkog djela preko paradigme jezika i u tom je kontekstu u suvremenoj filozofiji umjetnosti, posebno ukazujkući na značaj ekspresionizma, istraživao udnos umjetnosti i prirode, tehnike, oblika, zbiljnosti, osjećajnosti, razumljivosti i slobode.Raspravljanje o mogućnosti umjetnosti Pejović uvijek postavlja u epohalni kontekst, ustvrđujući da je nakon smrti Goethea i Hegela umro i jedan svijet, koji s oscilacijama seže sve do Homerova doba, a Marx samo radikalizira Hegelovo pitanje o tome čemu još umjetnost?, da bi se ono nakon Marxa, u doba tehnike, još više zaoštrilo. Pejović zastupa tezu da bez pojma slobode ne možemo dospjeti do toga što jest umjetnost, a živeći u svijetu prepunu oblika uništavanja ljudske slobode, gube se osjećajnost i ljepota kao pripadne umjetnosti.

umjetnost; filozofija; estetika; ekspresionizam; Danilo Pejović; G.W.F. Hegel; Karl Marx; Martin Heidegger; Ernst Bloch; jezik; sloboda

nije evidentirano