hrvatski

Srednjovjekovni notarski znakovi - primjer iz zadarskog notarijata

Karakteristika svakog notara po kojem je bio prepoznatljiv i po kojem se razlikovao od drugog bio je njegov osobni znak. On se u ispravama najčešće nazivao signum notarile ili signum tabellionis, signum tabellionatus. Notarski je znak u srednjovjekovnim ispravama u uporabi već od 11. stoljeća, ali se proširio tijekom 12. stoljeća pojavom javnih notara (notarii publici). U dalmatinskoj notarskoj praksi on se prvi put javlja u 12. st. u Zadru kod notara Mateja, pođđakona crkve sv. Stošije. Notarski znakovi u ispravama najčešće su se nalazili pored potpisa notara, u donjem lijevom kutu isprave. No, osim tog položaja nekolicina zadarskih notara tijekom 13. stoljeća svoj je znak stavljala nakon potpisa i to na sredinu isprave. Znak notara mogao se nalaziti i nakon njegovog potpisa, u desnom donjem kutu isprave, no taj je položaj vrlo rijedak u zadarskim notarskim ispravama. U proučavanju i analiziranju notarskih znakova važan segment predstavljala je i sama tipologija znakova. Sačuvane dalmatinske isprave pokazuju kako su oblici notarskih znakova bili vrlo različiti. Najstariji su zadarski notari kao osobni identifikacijski znak koristili svoja imena koja su ucrtavali u ispravama poput rebusa. Od osamdesetih godina 13. pa sve do sredine 14. stoljeća u notarskoj praksi prevladavali su znakovi koji su se sastojali od prikaza stupića na kojem su se nalazili različiti motivi. Druga polovina 14. st. bila je obilježena znakovima zamršenijih oblika da bi krajem 14. st. njihova forma opet poprimala jednostavnije oblike (inicijali). Tijekom svoga rada notari nikada nisu mijenjali svoj znak bez obzira ako su obavljanje notarskog zanata odlučiti vršiti u nekoj drugoj istočnojadranskoj komuni.

Zadar; Dalmacija; pravna povijest; notarski znakovi; srednji vijek

nije evidentirano